Zeleni prah | Andriana Škunca

UZ DRVO KRIŽA

Ocu

I

Tišina utkana u kosti. Noć sa zidova ljušti viđeno. Kažeš: kad umrem, zemlja će biti manje nastanjena, ali zato punije nebo.

Iza tvojih leđa otvaraju se nevidljiva vrata, put kojim polako odlaziš.

Sve praznija postelja. Nekoliko tihih riječi s uzglavlja. Govor stvrdnut mijenom.

S prozora hlapi vlaga, tama pridržava pepeo crnila.

Sve te je manje. Vrijeme uzima ono čime nas kasnije obilno dariva. Popušta uporište tijela. Prozirna ruka nestaje u mojoj ruci. Isparava mrljama sutona. Obli čašku vjetra.

II

Uzdiže se magla nad jutarnjim morem. Ususret anđelima razapeta jedra. Svijet zatvoren kuglom koja tone. Do dna straha omekšana tobom.

Pitanja poput rana prikrivaju sumnju. Muku priljubljenu uz drvo križa. Čavao je oslonac koji te pridržava.

U daljini osoljena pustoš. Rasteš drugom stranom nevida u modru crtu obrubljenu sjenom.