Zeleni prah | Andriana Škunca

IPAK SE ODAZIVAŠ

Nisam više ista. Papirnati oslonac. Uzletište s kojeg hlapi smisao ispisanih stranica, a mrak prelije suvišno.

Jugo putuje s valovima, otkida ljuske otoka. Miješa znano i neznano. Tama iscrtava putokaz mrtvima. Vjetar nosi nevidljive duše, lomni šum ničega.

Malo soli pod prstima, trag rose. Nema te, a ipak se odazivaš.

Iz mračna dvorišta za sjenom svjetiljke prije nego se razmrvi u prah. I već drugi oblik ulice koji ne mogu prepoznati.

Istim putem naprijed i natrag, od koraka do koraka. Tama stvrdnuta u latice zime. Što je blizu čini se dalekim.

Kad se vratim što donijeti? Kako izmjeriti pustoš? Dugo traje praznina bez pozdrava. Kao da se nismo sreli, trebaš doći. Zaustaviti značenja koja prolaze.