Zeleni prah | Andriana Škunca

ZRCALO II

Sestri Terezi

U kuću se ulazi i izlazi na zrcalna vrata. Kroz sjene i osoljenu paučinu. Kroz odraz lišća na mjedenim kvakama. Tišina raza­peta između križa i stola vraća glasove jutra na zaprašenu površinu. Trakom sunca bliži i udaljava skriveni svijet.

Nečujna opna pritišće sve što se ogleda u njoj. U sobi iznad lukova odslik pučine i starog groblja. Mreža svjetla napaja zrcalo, hrani ga prizorima polja i vinograda. Svime što je od kuće daleko, pa je stoga blizu. Uspomene se mreškaju kao odrazi: miris ljeta, glasanje čiopa. Niza stube kotrlja se sjećanje. S drugim zrcalom spaja se i dopunjuje.

Zrcalo u velikoj sobi i zrcalo u hodniku, udvostručena su igra zamišljenog i zbiljskog. Sve usputno pod njima se rasipa. Isprepliću nekadašnje likove, ne dosežući stvarni oblik.

Pod zrcalom, prije nego su je zauvijek odnijeli, posljednji put ležala je majka. Jedva je stala u uski prostor između stepenica i zida.

Udaljavali smo se od oba zrcala podjednako. Mjerili svoj rast prema visini čavala i širini okvira. Bili istodobno uvučeni i neizmjerno slobodni u njegovoj dubini. Uvećani u izokrenutoj prostornosti koja nas je posvajala. Rasprostranjeni prazninom iza koje nije bilo ničega.

Iz zrcala zaboravljeni prizori. Protočnost slika slijevala se iz jednoga u drugo. Što nije stalo u malo, umnoženo je isijavalo iz velikog. Jedno zrcalo pomagalo je drugo. Bilo u dosluhu s vremenom.

Veliko je pripadalo noći, malo danu. Što se nije moglo izgovoriti skupilo se u zastakljenu šutnju. Geste zgusnute u zatamnjelu jezgru ponovno se vratile. Preklopile s godišnjim dobima, mimoišle s nevidljivim.

Što se nije čulo, osjetilo se u strujanju zraka, slagalo skupa s točkama svjetla na glatku površinu stakla. Oduzimalo suvišno.

Vidi li nas zrcalo s obje strane? S koje nas dulje pamti i dokle prolazimo? Na što se naslanja kad nema zidova ili drvena okvira? Kamo gleda odloženo na pod ili zaboravljeno na tavanu? Čiju sliku odražava u izlozima staretinarnica ili staklarskih radnji? Zaboravljeno u napuštenim kućama, kome pokazuje svoj prigušeni sjaj?