Zeleni prah | Andriana Škunca

CASKA

Valovi raspršeni uz obalu plutaju za svojim sjenama. Slušaj kako je dobro sve što ide putem ispred nas. Naslanjaš se na niz ogledala u meni. Izokreću se obzor, metvica, kamenjar.

Zaljev zatvoren oblacima.

Dobro je što nema sunca – kažeš: vidljivost je propusna.

Dobro je sve među nama, i ono što se zna i ono što se približava. Čini se, već je tu, u razini mora. Čujem u tebi zvonki vjetar, šuštanje usahla lovora. Skupila se plodna jesen u gredice polja, svatko ubire svoju ljetinu.

Gdje je naša, pitam, gdje je ono što dolazi?

Rasuti puževi, rimske ruševine. Nebo podijeljeno na prozirne zidove.

Gore si kao i dolje jezgra iz koje se širi toplina. Sipki zrak. Protežnost glasa od brda do brda.