Zeleni prah | Andriana Škunca

LOKVA

Kad se bujice smire i potonu u dubinu kamena, na nepropusnoj kori ostaju dragocjena zrcala. Mokrina iz središta puta zadržava rasuta sunca u glatkim jezerima. U njima mrak sužava pašnjake. Suton uvija more i suhozid na jedva vidljive obrise. Lokve postaju zlatna pojila, zadnje utočište za ugasle mrlje krajolika.

Napukla staza uvire u lokvu kao naličje svjetla. Površinom rasprostiru se trstike, šipak, ocvali cvjetovi. Iza neba u lokvama koraci raspršuju drugačije slike. Po rubovima utihlih ploha dijele se zvijezde, prepoznaju lica anđela.

U ogradicama izvlače vlagu iz kamena. Napajaju ovce, fazane, liske, zečeve. Zadnje su osvijetljene točke na putevima.

S grmlja i pocrnjelih grana, poput staklenih niti, otkidaju se kapi. U lokvama udvostručene prizme lome odbjeglo svjetlo i zgusnute boje.

Stope zavučene u sjenu primiču dugo iščekivanu snagu oblaka. Tonu u otpornost vode. Brazde s površine sjedinjuju se u podzemnim žilama.

Čekaš li iznimni trenutak, radost izmjenjuje prostor koji su svi napustili. U škropionici večer potapa zvonik, zid i pročelje crkve. Prozirni korijen zavlači se do dna izokrenute slike, odozdo odmjerava rast i visinu svemira.

Sabire podvodne sjene. Trenutak što se mijenja na površini pokazuje svoj neumitni nestanak.

Nepostojana budućnost razlaže se u tlu. Sraštava se s njim, odranja, usitnjava i mrvi prema bezdanu pučine.

Lokva oduzima komadić puta, presijeca ugašeno sunce. U njoj se kristali pretvaraju u raskošne krijesnice.