Zeleni prah | Andriana Škunca

PAUČINA

Kako daleko može doseći nit paučine? Na kakvo se uporište vješa i učvršćuje? Do kamo seže trag bjeline prebačen s jedne stabljike na drugu?

U širini prostora između drača i kupina, kao jedro, njiše se. Razapeta u krošnjama bora i čempresa prozirna je rešetka svemira. Zaobljen trak provučen kroz mračnu udubinu. Kao oblak koji se netom rasprsnuo i ponovno sastavio u tanku kružnicu .

S koliko se opreza gradi potka sva od prozračnih mijena. Ispredeni ležaj iščekuje onoga tko dolazi. Odmjerava udaljenost između zemlje i neba. Hvata nečujno.

Čuvar je polja i požutjelih pašnjaka. Goneta poruke što stižu u naznakama. Strpljivo slaže godišnja doba u dnu svoga tkanja. Ljepljivim koncima upija prašinu sunca i blaga jutra. Šare otisnute u pijesku mjera su čvrstine privida.

Preko paučine jesen se miješa s nepostojanim danima. Prepreka je za brze i kratke sjene. One što zimi putuju zajedno s oblacima. Teško dižu maglu s puteva.

Sjene ne padaju sa stvari i zidova, već dolaze ususret iz pustoši. Prelijeću jezgru paučine.

Prema ljetu umnaža se na mirnim mjestima. Širi se od travke do suhozida. S godinama zamjenjuje ljude i stvari u sve tišim prostorijama. Dopunjuje ispražnjena mjesta.

U praznim kućama paučine su poput zavjesa. Sa stropa nepomični traci skrivaju krevet, stol i škrinju. Zidove načete vlagom, nagorijeli komin. Pod njima stvari izjedene crvotočinom drže se za svoj bivši oblik. Zbližene u prisnosti.

Koliko je i kakvih pauka prelo dugača tkanja popucala od težine? Možda su srasle paučine nastavile ponirati za naprslim nitima? S tavana i razrušena krova, ojačali su ih prašina i vjetar. Učvrstili mjeru okomice.

Na prozoru paučina posivjela od starosti i kasnog sunca, zamka je sama sebi.