Zeleni prah | Andriana Škunca

KIŠA

Kiša nas zatvara u vodenu kutiju. Ne možemo izići. Plutamo iz jednog na drugi kraj dana, u nejasnoj potrazi. Ma kamo krenuli otežala zavjesa poništava smisao polaska. U nama i oko nas voda. Mokre stranice pune vjetra i oblaka.

Olovka izvlači vlažne riječi, slaže ih površinom. Ona je zamišljeno veslo kojim zamahujem na putu do suha tla.

Oslobođeni, poput otkinuta lista lebdimo od zida do suhozida. Nebo udvostručeno isijava. Ispod i iznad oblaka slaže pjenu. Krati pogled do gramača i smokava.

Sve što vidimo naslonjeno je na neko drugo doba. Iza naših leđa kiša u valovima. Nepropusnu mrežu dana napinje siloviti maestral. Na palubi krljušti riba pomiješane s algama. Jarboli vezani za razmočene koćare.

U sve što nas okružuje uvučena je plijesan. Odljepljuje se što je bilo čvrsto. Kiša ispire slova s križeva, trusi uvenule cvjetove. Mrvi latice krizantema, uvire u grobove. S kolikima nas spaja mokrina utonula u podrume i grobne humke. U stare kuće i prazne prostorije.

Između živih i mrtvih kiša. Sužena razdaljina znanog i neznanog. Noću, zatamnjeli je plašt oko otoka. Crnina u kojoj trune prašina.

Kada je nema, na drugom je kraju zaljeva. Vraća se iznova, kao da je ništa ne može zaustaviti. Slijeva se na zvona, krunice, groblja. Na ugašene lumine, vaze, nadgrobne spomenike. Otvaraju se udubine za promrzli pijev.

Pod listovima smokve ptice odmataju zapletene kapi. Između dviju kiša – galeb.