Zeleni prah | Andriana Škunca

OVCA

Kad izgovorim ili napišem riječ ovca, papir se oruni, zrak postane gust i porozan. Slova se razbježe stranicom u potrazi za hladom. Ispod topla pokrivača napisanog širi se pašnjak. Jedna za drugim u bezmjernu prostranstvu idu stada, za njima raspršene sjene ovaca. Govor postaje lagan, otisnut u modrinu poput zapjenjenih valova. Stopljen s onima kojih više nema. Bdije nad samoćom.

Pokušavam ih dozvati, ali klize s papira. Na rubu sipki trag, razmrvljeni pijesak, odron sitna kamenja.

Od punte Luna do Fortice, od Stare Novalje i Žigljena do Metajne, Mandra, Dinjiške, posvuda živa mrlja pokreće vid. Otok Pag pun je ovaca. Slutnja tajanstva mrijesti se u oku. Nit vune odmata zapletene slike, sparinu ljeta, suhoću izgorjele trave.

Ovca je raspon otoka od rta do rta. Mjera daljine sužene nadohvat prsta. Ona je pruga vjetra na strmini brežuljka. Kasno sunce dogorjelo na vrhovima sikavca.

Sa Svetog Vida u zamagljenu prostoru nevidljive staze. Spori hod pastira, zov što veže zrna svjetla otapajući ih puteljkom.

Na otoku ovce se rađaju zimi s malim Isusom. Oko Božića čuje se blejanje, nježno dozivanje jutra. Između bure i kratkih dana iz kamenih kućica, torova, puteljaka, čuju se janjci. Poput grumena magle u tamnu svitanju zabijele jezgru stada. Taj sitni meket, to nemoćno dozivanje, ta radost postojanja. Stisnuti uz vime, poput voštanice osvjetljavaju sivi dan.

Zimi ovce izvlače svoje teške sjene. Sunce se grije u otvrdlim runima. Sol nagriza usta i trag rose na korici leda.

U proljeće blijedi prah sastrugan s vapnenca. Pod maslinom nauljeno podne. Prisnost što nas prati uz rascvjetalu brnistru. Iz šupljih stijena odjek utihlih glasova. Vika s druge strane brežuljka.

Po travnjacima kamenje nalik ovcama. I kad ih nema čini se dolaze. One su brodice koje plove pašnjakom. Klupko oblaka raspredeno putevima. Niz točaka rasutih u beskraj.

Čuvarice ljeta i njegove blizine. Poput bijelih latica u ishlapjelim lokvama. Zgrušani su prah na uskoj cesti. Pelud sunca u kasni suton. Mrlja vatre što potire mrak. Otpornost od koje tvrdina uzmiče i mekoća kojoj se vraća.

Po brdima čuvaju toplinu zalaska. S njihovih leđa zrcali se mjesečina. Ovce su putovanje do Palestine i do Betlehema. Pastirski štap za kojim zvoni tišina.

Jugo uvučeno u valove pretvara krijeste mora u kosture ovaca na žalu. U jesen kiše otapaju njihove otiske slažući ih u napukli kamenjar. Uzdignute u oblak plutaju nebom do prozirnih livada. Posvuda su i kada ih ne vidim. Pod suhozidom umotane u prah i vjetar. U miris kadulje, u bjelinu osoljenu burama.