Zeleni prah | Andriana Škunca

PUŽEVA KUĆICA

 

Malo je veliko. Kako to prispodobiti praznoj puževoj kućici? Kako s njena vrha odmjeriti visinu i širinu otoka? Kako se uvući do vrha istanjenih stuba?

Lijepo bi bilo živjeti u zaobljenu svijetu bez kutova u kojem te ništa ne ometa, a samoća je zamjena za puninu mašte.

Nalazila sam ih posvuda, raspršene po ogradicama. Izgrižene od soli, isprane kišama. Bijele do prozirnosti, iskrile se u vlažnu sutonu poput tinjajućih lumina. Osvijetljene iznutra i izvana.

Svojedobno su u njih stavljali dušice i ulje. Zapaljene, na Veliki Petak, slagali ih po prozorima dok je promicala procesija.

Tijekom vremena počela sam ih razlikovati po obliku i veličini. Po načinu kako se sužava ili širi zagonetna spirala. Sa svake se kućice može odčitati prostor, smisao vremena. Ubrzanje s kojim se stari ili prekoračuje podvojeni trag. Rastu između točaka nad kojima su razapete kote pamćenja. Rasipaju se prostranstvom ili izbivaju iz njega. Nude prve kušnje nepoznatom. Imenuju poznato.

Kamenjar i puževe kućice zbližavali se s bojom neba i tla, suhozidom i svijetlim pašnjacima. Po njima se pozna starost zida, postojanost podneblja. Od sive do smeđe, od zelenkaste do bijele. Kao da su upile patinu kamena i mahovine koja ih je prikrivala. Zatvarala u hlad i sjenu, skupa sa zrncima pijeska, zdrobljenim mozaicima. Pokazuju srodnost s mjestom koje ih čuva: od vinograda do proplanka, od žala do vrha brežuljka. Ukopane, uvučene u šupljinu stijena ili na čistim površinama kao stvari što ih je posijala slučajnost, pastirska papuča ili štap.

Kad sam počela tražiti srednjovjekovne ruševine otoka Paga, otkrivati dračom i kupinom zarastao obris, po njima sam učila mudrost vremena. Promijenio se način gledanja, obogatila vrijednost pojedine kućice.

Uz tihi dom, u njegovim trošnim zidovima, drugačije su nego uz panjeve ili sikavce. Po obliku plašta, većem ili manjem otvoru, suženoj ili proširenoj spirali, možemo ih svrstati u stilska razdoblja. Prepoznati kao romaničke, gotičke, renesansne. Pogled na svaku od njih vraća me mjestu i priči: gdje i kako sam ih zatekla.

U pukotini zida ima boju zida. Što je uži i stariji to je puževa kućica niža i plošnija. Stisnuta uz sjenu koja ju razgrađuje. Oduzima jedna svojstva dodajući druga.

Nestankom puža kućicu su počeli naseljavati mravi i uholaže. Manje puževe kućice, šaka zemlje. U njenoj nutrini mrijeste se godišnja doba, razabire preobrazba. Ostavši sama oslonila se na svijet mijena, predala novom iščekivanju: udaru bure, kamenčiću, sparini. Kotrljanjem niz puteljak slijedi narav drugačijih predjela. Izmijenjeni položaj otapa ljuske minerala, briše slojeve tla.

Kad ju je napustio dugogodišnji pratitelj puž, kućica se pretvorila u postojbinu praznine. Svatko je mogao ući i izići, vratiti se ili je posve zaboraviti. Povremeni stanovnici nisu njome vladali, niti je primicali drugim mjestima.

Bez prisile, bez naglog putovanja skliskim travama, ona osjeća puninu zatvorene forme. Gospodar je svoga vremena.

Može biti bačena, odlomljena, odnijeta poput igračke ili dragocjena predmeta. Na stolu istodobno je u svim vidicima. Iz njih dohodi s drugim puževima. Držim je u ruci i govorim: to je ta kućica iz koje se šuti, u kojoj te nema, a raste zajedno s mrakom za tvojim leđima.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.