Zeleni prah | Andriana Škunca

ŽBUKA

Žbukom vezujemo sve što želimo učvrstiti u postojbinu naših života. Skriveno je mjesto na kojem tražimo zagubljene čežnje. Čuva nas od kiše i razmrvljene bure. Pa i od nas samih kad se strah uvuče u kasne godine. U otvor zida nečujno utonu kolebljivost i nedoumica.

Kuća nas posvaja, upija zajedno s kamenčićima i zrncima pijeska. Lebdi nad pučinom. Zrcali se. Putuje nad stadima ovaca rasutim po ogradicama. Odražava se u prostranstvu. Skuplja miris smilja i kadulje, odjek zvona i vlagu juga. Kad jesen prelazi u zimu, sužava se za tamnim vratima. Hrani prazna mjesta na kojima su sjedili oni koji su je gradili. Sunce okomito dijeli dan, kuću pretvara u kratku sjenu. Žbuka je krepki sastojak pamćenja. U njoj su pohranjeni zvukovi.

Zatvorena u duboki mrak osluškuje dolazak nevidljivih. Samoća je slijepila usta svemu što bi moglo progovoriti. Stoljeća se s vapnom talože u bolni nesklad.

Mijenjala se kao i ljudi, pomno čuvajući krhotine morskih pužića. U zidovima crkvica i napuštenim kućama sahnula s mahovinom. Ona ju je nadrastala.

Tamo gdje više nema nikoga, pretvorena je u ljepljivi prah. Nad njom po ugaslim prebivalištima, stabla poput hodočasnika. Krošnjama nadvisuju krov koji nedostaje. Ona korijenjem učvršćuje kamene ostatke. Grane su moćnici što okupljaju lastavice. Komadići žbuke prikrivaju oltar i svetohranište.

Ma kamo krenuli okamenjeni oblici iz nepouzdana vremena. Rasuta žbuka otrgnuta od vrata, zvonika i pročelja. S takvih uzvisina vidi se otežalo more i beskraj. Ruka graditelja zbraja i usitnjava.