Zeleni prah | Andriana Škunca

ZRCALO I

 

Zrcalo nas pamti, umnaža, razvrstava po mjeri posvojenih prizora. U njemu smo puni pritajenih sumnji i ljubavi. Privlači varkom.

Prati nas mrlja. Budi u mraku i poziva prema jedva vidljivu obrisu. Zrcalom se kreće sve čega nema: odsjaj petrolejke, stišana molitva, presahle riječi. Mrak prikriva mimohod živih i mrtvih. Blijeda točka pomiče tamu s jedne na drugu stranu šutljive sobe. U obilju sjena razmiče se nevidljivo.

Noć oko zrcala sabire nepropusno crnilo. U njemu nestaju glasovi davnih žitelja. Nejasni šumovi, izokrenuta značenja.

Zrcalo je prošlost. S njegove nutarnje strane otkucava sat bez kazaljki vukući vrijeme unatrag. Što smo vidjeli prohujalo je mimo nas, odlepršalo prozirnim krilima, ostavilo nečujni trag. Naša blizina potvrđuje događaj.

Od zrcala se teško dijelimo. Pred njim sudjelujemo u razmjeni pohranjena iskustva.

Nad pepelom jutra maslinova grančica. Sveto ulje, zaziv Duha Svetoga. Na kalendaru zrake sunca prije svitanja. Kad se dan učvrsti, vrhovi trava lome rosnu paučinu. Zrcalo ostaje u ruševinama kuća i crkvica, paleći u njima utrnule svjetiljke. Iz zastakljene dubine zagrijava mrzlinu zidova. U njemu gasnu sjećanja.

Zrikavci namataju gusti zrik oko uspavanih puževa. Utihli koraci prolaznika. Dok nebeska ura tuče po krovovima kuća.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.