Zeleni prah | Andriana Škunca

TIGAR

U bilježnici na čijem je omotu tigar, pišem ti dahom životinje koja miruje u kasni sat. Kiša otapa zidove ostavljene u sutonu. Ispire tragove s kamena. Sve je ponovno čisto i netaknuto.

Vratit ćemo se drugim putem. Postoji bezbroj načina da priđemo svemu što smo vidjeli. Dodirnemo sipku lubanju, ishlapjelo svjetlo.

Tigar miruje umotan u krzno i nenapisanu rečenicu. Čeka trenutak kad će skočiti, zagristi sjenu. Ali tada ću biti daleko, neću čuti lomljenje papira.

Tigar prati ruku, osluškuje potisnuto. Šutnja se pritajila u zatvorenim ustima.

Koliko prostora iščekuje naš dolazak? Čežnja pridržava urušeni svod, apsidu, tvrdu plijesan.

Tigar brusi pandže na usku prozoru. Modrim šapama pori oblake. Kiša je rešetka koja zatvara noć, prigušuje škripu vlažna poda.

Čuješ li vjetar prije nego se razmrvi, odlijepi od jastuka? Nježnim nozdrvama raspiruje ga tigar.