Zeleni prah | Andriana Škunca

BURA

Bura raspršuje sol i prašinu sa osušenih listova. Sve postaje gipko, teče niz ulicu i kamenjar. Uvire u šupljikavu prostornost. Od bure do bure razgrađuje se okus vapna u starim kućama. Otok postaje pomična crta u podnožju Velebita.

Zbijamo se u lomnim sobama poduprti moćnim udarcima. Svaka je kuća otok, nebeska škrinja puna svetih sličica.

Za nama gušteri, crvenica, sitni pijesak. Zanjihani u nedjeljnoj zvonjavi, uzdižemo se povrh oblaka. Zemlja iznova upija sve što je ishlapilo. Pauci prate rasuti prah, stapaju se s rubom pašnjaka.

Rastemo u opojnoj kupki ljekovita bilja. Otpuhujemo lokve, i podvodne žile, prema uzavrjeloj površini mora.