Zeleni prah | Andriana Škunca

TRSTIKA

Napisana, trstika zapinje u rečenici. Treba je pažljivo izvući, položiti na rub stranice. Tamo čeka istanjena poput uskličnika. Pokušavam li je vratiti na papir, izmiče svakoj predodžbi. Iz daljine dohvaća mjesta na kojima se suši raspukla brazda, žalo puno izblijedjelih školjki.

Po naboru pijeska, nanosu morskih trava slijedim trag odlepršalih jata. Trstika je poput brodice usidrene uz put. Jedri u strujama zraka, ishlapljelim močvarama. Sa šumom koji se vješa o nju i kad sve miruje. Napukla škrapa kotrlja se niz klanac, odzvanja nečujno.

S vrha trstike zazlaćeno svitanje klizi u vlažno polje. Sjaji se na kori dok ne utone u suženi mrak. Ona je svirala u ruci pastira. Odzvuk ishlapljele kiše. Štap kojim se podupire težak na putu od kuće do vinograda. Uzdignuta nad lokvu i strnište pomaže oblaku putovati. Namata kudelju vjetra na izduženi list. Klati se s njim uz glatku površinu bambusa.

Trstika je šuštava zavjesa na dnu pašnjaka. Mjernica koraka i počasna straža godišnjem dobu. Okomica s koje zrači toplina u sleđeno jutro. Štit i utočište svemu što se oslanja o njeno oporo znamenje.

Čuva plodno tlo od soli i prepelica. Siline juga i naglih kiša. Od žege i bujica. Rubi polja i vidokrug razdijeljen sjenama.

U bijele srčike pohranjuje izdržljivost opstanka i snagu motrenja. Ona je relej koji s otoka šalje poruku zalutalom koćaru. U lapor i vapnenac taloži škripu utihnulih vesala.

Zimi propušta buru u ograđena dvorišta. Nad raspucalim grudama putokaz je pticama. Lubanjama ovaca i puževim kućicama. Sabire miris uspavana prostora.

Razapinje hlad nad usijanim podnevom. S trstike na trstiku paučina zatvara sliku suhoće i orošena tla. Naslage mela, ilovače, pješčenjaka. Nad njom se zagrijava magma zore. Mrijeste traci svjetla. Lelujavi je zid na koji naliježe morska pjena.

S trstikom u ruci crtam krugove bez kazaljaka. Stisnuto vrijeme između brojaka. Punine dana i praznine noći. Razmak između plime i oseke, života i smrti. Sparinu utkanu u suhozid.

U nju stavljam jezgru užarena neba. Ona je ticalo koje opipava sipkost kamenjara i razrijeđeni plašt mjesečine. Skuplja prah dalekih grobova i grobnica. Nad usamljenim bunarom anđeo izvlači požutjelu pređu stoljeća.