Zeleni prah | Andriana Škunca

PRAŠINA

Prašina nas propušta do svega kamo idemo. S njom dijelimo sporost vremena, pepeljasti trag. Sitna je ljuska trošnosti i prolaznosti. Luči se iz onoga što dirnemo. Rasuta putanja, čestica je svemira.

Uvlači nas u šupljinu kamena, kuća i putova. Naslanja na oronula vrata. Usitnjeni prah sipi iz mnogolikih predmeta.

Ona je pomična daljina. Otopina privida. Razdvaja i spaja mekoću nesigurna govora.

Strane svijeta provlače se tjesnacima, mrve izblijedjele otiske. Brojčaniku sata dodaju oblik koji nedostaje. Mjesto je susreta i mimoilaženja, dolaska i odlaska.

Između ormara, bilježnice, zida, taloži se i nestaje.