Zeleni prah | Andriana Škunca

URASTAŠ U CRNILO

Suton spaljen u vrtu. Tinja nebo u kori tame, oblaže kuću. Za stolom raspršene slike traže oslonac.

Ne znamo ništa o putevima raspletenim iza naših leda. Mogli bi bilo kamo, u svaku noćnu pustolovinu. Već se otvara Mliječna staza blizu koljena. Govoriš: Sjevernjača, prva zvijezda obješena ponad krova poput fenjera. Svi spavaju, a mi krademo tanku crtu nevida. Rub sna.

Ići nepoznatim stazama, i to je poznato, kažeš. Sipkim tragom urastaš u crnilo koje te otapa. Poput kušnje prhkih zidova.