Zeleni prah | Andriana Škunca

STAKLO VJETRA

Na humcima oblaka počivaju umorne sjene. Jugo skida prah, ljušti godine s ostarjela tornja. Dolaze mrtvi, nečujno lebde oko otvora praznine.

Smrt sve izokrene. U napukli hlad uvuče se pljesniva prašina. S nutarnje strane ogledaju se fotografije. Paučina bliži i udaljava boje neba.

Crtom dana prosijavaju se trg i brodovi. Rubovi mora skupljaju se u potonula sunca, krila anđela slažu u varljivi privid, kristali soli rastapaju u zvonkim vratima.

Na žalu se ispiru osušene školjke, riblje ljuske, odrazi jedra. Modrina otoka prelijeva se lakoćom vala. Sedefasto ruho pjene nasukano na hridi zatvara ljušturu periske. Popucalo je staklo vjetra.