Zeleni prah | Andriana Škunca

SJENA

I

Pišem sa sjenom olovke. Ruka neprimjetno tone u prozirni mrak. Slova su posude u kojima se skuplja ishlapljela kiša, blijedi miris ozona. Krhka ravnoteža vidljivog i nevidljivog.

Sastavljam utvrdu od kruga svjetiljke. Obris lica, kutiju. Iz nje mogu u svaku zamišljenu pustolovinu. Vrata su propusna, misao prohodna. Sve upamćeno vraća se prekrivno sjenom.

Iz praznih kuća širi se okus nagorjelih greda, vlažnih soba, plijesni. Vrata poduprta prahom čuvaju otiske napuštenih predmeta. Srasla s površinom stola: petrolejka, čaša, tanjur. Boca s pocrnjelom tekućinom. Trak svjetla oljušten sa šumom vjetra ispod sipka krova.

II

Oblik stvari započinje sjenom. Ona je začađeno zrcalo s kojeg hlapi tmina. Gustoća zraka sažeta pepelom svjetla.

Umorna sjena vuče se za mnom po praznoj sobi. Zapinje o prag, mrvi se drvenim stubama. Prema nekom drugom svijetu svagda malo odmaknuta. Posušena vrha osluškuje odsutno.

Poput paučine u lozi, veže vinograd i bunar. Iskušava nad urušenim zidom. Prati po putu Božjem.

Raste pod ugaslim danom. Mijenja se, pretvara u varljivi trag.

Pritisnuta mrakom, nestaje iza ohlađena kamena. Stapa se s nečujnim.