Minus sapiens | Zoran Roško

1.

Iz usta mi teče krv, ali ne moja. Ili jest moja krv, a nisu usta. Negdje u meni, ili negdje još dalje, vrve međusobno nepovezani osjećaji, ako su to uopće osjećaji a ne nešto drugo, presnažni su i paraju mi srce, ako je to srce, neki su moji, neki su tuđi, ali ne znam otkuda dolaze i što ih uzrokuje. No u glavi imam svega nekoliko misli, a, kladim se, barem njih pola nije moje, ili su moje a niču u dvije različite glave. Nisam siguran imam li još sve zube, a ni stoji li mi cijela glava još na ramenima, možda sam ih već izgubio u ovoj novoj zemlji. Sve što je možda preostalo od mene preselilo se i iznova se spaja i gradi na nepoznat, nov, davno zaboravljen način. Kao da je smrt opet podmetnula leđa da me spasi.

Odmah nakon eksplozije komadi neba planuli su poput grobnice iz koje se rasulo sto milijarda duša, no približavajući se zemlji, sve više su gasnuli, a sada se, već ohlađeni, talože uz cestu, poput latica magnolije. Isprva zaglušujući zvuk eksplozije postupno se pretvorio u vrisak, no meni u ušima, ili možda u ustima, odjekuje cvrkut nekih, ali rekao bih golemih ptica. Dok ga vrtim u glavi, zvuči kao da si gramofonsku iglu stavio na kamenu ploču, no kada u sjećanju cvrkut preslušavam od kraja prema početku, ono što čujem najčudniji je razgovor ptica koji sam ikada čuo. Perzijanci su možda slušali i razmetljivije ptice, ja nisam. Bez ikakva srama spekuliraju da je cijeli naš svemir atentat na nepoznat cilj izvan svemira, eksplozija, ali koja još traje, kao da oklijeva. Usporedba im se ponudila na pladnju pa zaključuju da je svemir inflacija slavnog Hamletova monologa, beskrajno uvećan glitch Hamleta, koji pak, kao što svi znamo, i sam nije ništa drugo nego glitch, greška, kvar razuma u samom trenutku njegova zrelog javljanja. Pa te su ptice dakle i duhovite, a kladim se da perzijske nisu. Koliko znam, posebna vrsta bakterija stvara i prenosi istinu, a ptice su slobodne širiti nesporazume, tugu, prevare ili tragedije, a da im nitko ne mora vjerovati. Ptice, kako kažu, samo prduckaju u vjetar. Nije lako pjevati ariju dok sviraš saksofon.

Dok su ptice razgovarale, učinilo mi se da sam, ali iza njih, ili u njihovoj dubokoj sjeni, čuo još jedan glas, možda ljudski, možda umjetan, koji kao da je s nekime razgovarao preko telefona. Isprva nisam ništa razaznavao, no nakon što sam sada valjda već deset puta u sjećanju preslušao cijeli razgovor, uvjeren sam da potpuno razumijem što izgovara tajanstveni glas. Odmah nakon što umreš, prenosi taj glas nepoznatome sugovorniku, pitaju te u koju riječ želiš da te se sahrani. Većina ljudi izabire neku njima snažnu i važnu riječ, često ime djeteta, žene, majke, ili riječi bog, život, sreća, kuća, svjetlo, šuma, rijeka, noć, jutro, no dosada je, začudo, samo jedan čovjek izabrao biti sahranjen u riječ peregrin.

Na nebu je zavladala bonaca, a sav je krš već pao na zemlju. Preda mnom, prljavim, krvavim, s očima zapletenima u piksele, izbačenim iz eksplozije, leži cijeli jedan svijet sačinjen od urušavanja, krčanja, kvarova i grešaka. Ne moraš sve uraditi sam, govorila mi je moja bivša žena čijeg se imena više ne sjećam, u nečemu će ti pomoći i budućnost.

* Transkript razgovora ptica vidi na kraju knjige.