Minus sapiens | Zoran Roško

98.

U rujnu 2015. otputovao sam u Wales posjetiti Cloud House, kuću u zabitom planinskom kraju do koje se ne može doći cestom a u kojoj su navodno sačuvani netaknuti predmeti stari nekoliko desetljeća, ili ih je netko ondje stavio da se takvima doimaju. Sa sobom sam nosio nekoliko isprintanih fotografija što ih je u toj kući napravio fotograf Dan Circa, a koje sam svega desetak dana ranije otkrio na internetu. Na fotografijama su se vidjeli džepni satovi, fotografije na zidu, stari radioprijemnici, igraće karte, tanjuri, boce, naočale, metalni okviri kreveta, komode, pijanino, ure, zidni sat, lonci i druge kuhinjske stvari. Kada sam napokon, nakon što sam u nekoliko navrata bio promašio put i gotovo se izgubio, došao do kuće, sjeo sam na ruševnu kamenu ogradu, iz torbe izvadio fotografije interijera i gledao u njih nekoliko sati. Nisam namjeravao ući u kuću i svojim očima vidjeti sve te izloške, nego sam samo htio biti ovdje, ne i vidjeti svu tu kramu. Bio sam udaljen samo nekoliko metara od predmeta s fotografija, predmeta koji će se uskoro ipak raspasti, u ovoj kući ili negdje drugdje, ali više mi je odgovaralo sjediti malo dalje od njih, nekoliko metara ispred njih. Činilo mi se tada da vrijeme ne mora teći, da je budućnost samo naša najudaljenija prošlost, uvijek taman toliko daleka da je se ne uspijevamo sjetiti.

Očekivao sam najezdu turista koji će se uokolo naguravati s isukanim noževima, u lovu na golo, drevno životno iskustvo, ili barem nekoliko ljudi nalik meni koje je novinski članak potaknuo na slično hodočašće, ali oko kuće nije bilo ni žive duše. Kao u ovim krajevima vjerojatno uvijek, bilo je oblačno i spremala se oluja.