Minus sapiens | Zoran Roško

24.

Sve donedavno ludi Kinski trčao je između kuća, lamatao šeširom, vikao za nekim seljankama i njihovim indijanskim ropkinjama, pokušavao im dokazati da su ukrale njegov crni rubac za sjedenje. No sada ga, u formi rastrgnutog, neonski plavog pravokutnika, vidim kako se grči za stolom pred gostionicom, koju ne vidim, ali nekako znam da je tamo, i črčka po papirima. Iznenada mi se učini da sam ga uhvatio kako prepisuje iz neke knjige, koju skriva ispod hrpe papira. Je li dakle ipak točno da opisujući naše putovanje zapravo prepisuje iz drugih knjiga? Ako on prepisuje, pomislio sam, možda bih mogao i ja. Zašto ne bih i ja napisao putopis? Svoju verziju. Kada sam svojedobno upoznao Kinskog i shvatio da je na svojevrsnom produljenom godišnjem odmoru, ili da samo od nekoga bježi, ponudio sam mu da putuje sa mnom. Budući da je iznimno nalikovao pravom Kinskom, no ipak, hvala bogu, od njega bio temeljno različit, unajmio sam ga da odglumi Fitzcarralda u kratkom prizoru na kraju filma, ali da bih ga nečime zaokupio tijekom putovanja, dao sam mu u zadatak da iz moga gledišta, dakle kao ghostwriter, napiše kroniku ovog putovanja. No ako on već piše iz mojega gledišta, zašto ja svoj putopis ne bih pisao iz njegova. Dobra ideja, ali kako doći do njegova gledišta? O ovom Kinskom, kako sam ga bezobrazno zvao, znao sam tek ponešto. Ako sam dobro shvatio, jednom davno nešto je studirao, možda čak književnost, ili povijest umjetnosti, ali se nasukao ne u Veneciji, nego u venecijanskim plićacima, upecao se u mrežu narkomafije, valjda, ili neke slične tajne državne službe. Ubrzo je, ipak, obilno se koristeći vezama svoga djeda, postao njihov pouzdan čovjek a na kraju i glavni ubojica. Jednom je, sada već samo zamišljam, ležeći na krevetu u hotelskoj sobi, na televiziji vidio razgovor s nekim, kicoški odjevenim književnikom. Gould, Gold, Goldsmith, Goldfinger, tako se nekako zvao. Slušajući ga, sjetio se svojih čitanja Rilkea na fakultetu i odjednom je poželio i sâm postati pisac. Ne samo da je to poželio, nego je to i čvrsto odlučio. Ono što ga je ponukalo na takvu promjenu životnih navika bile su drske ideje tog pisca na televiziji koji je tvrdio da danas svatko može biti pisac, da više nije potrebno biti originalan, imati svoj glas i stil, svoje jedinstvene teme, misli koje nikome dosad nisu pale na um itd., nego da je dovoljno prepisivati druge pisce i umjetnike, ili prisvajati, prerađivati i prilagođavati njihova djela. Kada nekog pisca kopiraš, ne imitiraš ga, također je rekao. Kada se Kinski zapitao o čemu bi mogao pisati, palo mu je na um da mu je Mr. G. prije nekoliko dana najavio da idu na dulji put, njih dvojica sami, i da je bolje da ponese cijeli arsenal. Imao je dojam da će to biti jedna od onih periodičnih turneja brisanja i recikliranja, kada neki njihovi klijenti u svojim ranim tridesetima ili kasnim pedesetima iznenada dobivaju prvu i zadnju menstruaciju, ali i kada se nažalost većinu vremena provodi u dugotrajnim čekanjima u hotelima. Opisat će njihovo putovanje, mislio je, bit će to svojevrstan putopis, ali napisat će ga u šifriranom obliku, smjestivši ga u 16. stoljeće. Glavni lik slijedit će Montaignea, autora znamenitog putopisa iz 16. stoljeća. Zašto baš njega? Zato što je Montaigneova knjiga bila prva koju mu je djevojka u knjižari ponudila kada ju je pitao imaju li neki dobar, klasičan putopis. Pružila mu je Montaignea, i rekla: „Ali to vam je iz 16. stoljeća.“ Nije znao da riječ klasično njoj može značiti nešto jako staro, pa zar Dylan nije klasik? Nema veze, shvatit će to kao znak sudbine.