Minus sapiens | Zoran Roško

86.

– Kinski, kako to da i ti ne vidiš glitcheve, tvoje 16. stoljeće je usrano, ali potpuno jasno, ko dječja guza?

– Vrag će ga znati. Doista, sve vidim jasno, ali kako da znam je li to ono što se zaista događa. Savršeno jasna slika možda je samo posebna vrsta glitcha, o kojem ti stalno govoriš. Plovimo kanuom, okej, ali kako znati da zaista plovimo kanuom? Možda smo zapravo u nekoj kočiji, a ja eto, vidim kanue i rijeku. Vidim domoroce kako jedu krokodila, ali što se uistinu događa? Što oni zapravo jedu? Nemam pojma. Pored toga, imam zvučne halucinacije, ponekad čujem neko šištanje duboko u tišini, a ponekad vrisak, ili čujem kako razgovaram s djedom, iako ga uopće ne vidim. Ili možda netko drugi razgovara s njim, a ja to čujem kao svoj razgovor. Ponekad čujem i cijele razgovore s tobom, no nisam siguran vodimo li ih zaista. Ponekad se čujem kako govorim Algi, ali ne bih sada o tome.

– I ja sam, dakle, glitch?

– Sasvim moguće. Ali kad me već vučeš za jezik, prema svemu što sam o tebi saznao, ti nisi Herzog, niti si ikada bio Herzog. No, zanimljivo, izgledom si pljunuti njemački pisac Sebald. Njegove je slike lako naći na internetu, ali naravno, ja nisam znao da ih trebam tražiti. Nabasao sam na njih slučajno, i tek sam tada shvatio tko si ti uistinu.

– Tu ima jedan problem…

– Točno. Sebald je umro 2001., a mi smo se prvi put sreli 2015.

– To ti kažeš. Ja tvrdim da smo se sreli 2016. No, sad kad smo ustanovili kako izgledam, nisam ti još spomenuo da na ovom putovanju često srećem Sebaldovu sablast, čak i kopije njegove sablasti.

– Ti koji si pljunuti Sebald srećeš Sebaldove sablasti?

– Točno.

– Kvragu, zar nije onda vjerojatnije da si upravo ti Sebaldova sablast? To bi bilo i zabavnije. Neka me vrag nosi ako ne bi.

– Ali ja nisam sablast, opipaj me.

– Možda postoje i opipljive sablasti.

– Dobro, ako slijedimo tu logiku, onda si ti Kinskijeva sablast, a ne Kinski.

– Ali ja nisam Kinski. Samo me ti zoveš Kinski.

– Svejedno, onda si sablast nekog drugog čovjeka, ista stvar.

– Slažem se da je to nemoguće pobiti. To uostalom tvrdi i moj djed. Ako postoje opipljive sablasti, onda su možda svi ljudi sablasti. A to nas nikamo ne vodi. No dobro, činjenica je da izgledaš poput Sebalda. Kako to objašnjavaš?

– Pa rekao sam ti već da sam išao na plastičnu operaciju. Jako sam volio pisca Sebalda i rekao sam kirurgu da želim izgledati poput njega. Možda se kirurg i nije namučio, Herzog i Sebald zapravo su dosta slični. Promijeniš obrve i podočnjake, dodaš drukčije brkove…

– I sad, nakon svega, srećeš baš Sebaldovu sablast?

– Točno. Iako viđam i druge.

– Da? Koje?

– Sablasti drugih pisaca, ali rjeđe, i mnogo kraće. Kao da na tren uđu u mene i zamute, zapravo izoštre mi percepciju. To je kao neki glitch. Ili prisilna radnja. Dolaze Goethe, Conrad, Murnane, J. A. Baker, R. F. Langley, Stanley Crawford… njihove sablasti.

– Baš znaš da su to njihove sablasti? Kako znaš?

– Jednostavno to osjećam kao neki snažan miris. Sablasti komuniciraju mirisima. Vjeruješ da su ti nešto rekle ili ti nešto predočile, ali u osnovi oko sebe šire mirise ništa drugo. Kažem, ne radim to namjerno ne mogu to kontrolirati.

– Ali zašto, je li to neka bolest?

– Vidiš, postojao je taj krajnje povučeni pisac, J. A. Baker, koji ima knjigu o sivom sokolu, The Peregrine. Zapravo je to dnevnik u kojem se nižu njegova pomna zapažanja o sivim sokolima za kojima je tragao u svojim šetnjama istočnom Engleskom. Čekaj, ne istrčavaj s reakcijama, bla, bla, dosada, gnjavaža, pazi, riječ je o nevjerojatno predanom promatranju i čudesno preciznom zapažanju, bez premca u povijesti književnosti. Nešto zapanjujuće. Samo se možda Langley može mjeriti s njime. No mnogi su komentatori dvojili je li Baker uopće proučavao prave sokole. Jesu li ti sokoli bili ono što je Castanedi bio Don Juan? Meni su zanimljiva dva moguća objašnjenja, oba su fascinantna. Prvo je da je takvom preciznošću Baker opisivao sokole koje je vidio samo u svojoj mašti. Svaka šuša može nešto zamisliti, no takav intenzitet kao da ipak nadilazi ljudske mogućnosti. A drugo je objašnjenje da, ako sokole promatraš dovoljno dugo, oni zaista počnu činiti stvari koje drugi ljudi ne zapažaju, i koje nijedan drugi promatrač nije nikada vidio.

– Pa?

– Pa tako meni dolaze sablasti. Kada ljudi dovoljno dugo gledaju u ptičje oči, u led vremena, počnu viđati stvari koje nitko drugi ne vidi.

– Dobro, ali što je tvoj sokol, u što ti zuriš?

– U glitcheve, u sve te greške i poremećaje, oni su uostalom jedino što mogu vidjeti u izobilju u ovome sjebanom stoljeću. I mogu ti reći, Kinski, nešto se sprema. Nešto nam prilazi, Kinski. Nešto stiže, nešto što nikada prije nismo vidjeli da stiže, nešto za što i nismo znali da uopće može stići, jer smo uvijek mislili da to može samo otići, nestati.

– Pa što je to, kvragu?

– Sjećanja, Kinski. Što ako sjećanja ne nestaju, nego nam stižu?

– Sjećanja?

– Vrijeme, Kinski. Čisto vrijeme nije prazno. Vidiš li taj led, čuješ li taj vrisak? To nije nešto što je bilo. To je nešto što će doći.

– Ne sjećamo se prošlosti, nego budućnosti?

– Ne, još gore, Kinski. Naša sjećanja uopće nisu naša. Mrtva su. I oživjet će u nama. Sve što osjećaš i misliš, sve je to mrtvo.

– Mrtvo?

– Shvaćaš li? U tebi je mrtvac. Ti si samo njegov miris.

– Kvragu, pa ti govoriš kao moj djed. Možda ti i jesi moj djed. Hej, djede, jesi li to ti unutra?