Minus sapiens | Zoran Roško

32.

U ovome smo mjestu čuli da se o nama šire strašne glasine i optužbe. Gilgame je rekao da se ne trebamo obazirati na njih, naročito ako su točne. Na tržnici sam vidio ribu koja je morala težiti više od deset ljudi, blijedu, divovsku riječnu nakazu bez duše. Sezala mi je gotovo do pupka. Zbog nekog djetinjastog razloga pokušao sam je podignuti i zagrliti, ali mi je iskliznula iz ruku čim sam je zahvatio i pomaknuo možda nekoliko milimetara. Na trenutak nisam znao gdje sam, tko sam, i što tu radim, što i nije rijetka pojava, pa sam prestao o tome razmišljati. Ali budući da ništa ne shvaćam ozbiljno, nego samo tragično, osjetio sam onu ugodnu, lažnu poistovjećenost s ribom, i zato smo mogli još nekoliko sati zajedno ležati i umirati, svatko svojim tempom. Poslije sam sreo ženu čiji je muž pobjegao s njihovom najstarijom, dvanaestogodišnjom kćerkom. Vlastita mu se žena ogadila i jebežljivi je muškarac odlučio prodati kćer i kupiti dvije djevojčice, šest godina svaka.

Kao što postoji klinička smrt, postoji i tropska smrt. Od nje ne umreš potpuno, nego ti se prilijepi za kožu, za cijelo tijelo, i ne pušta te, kamo god krenuo, a ti se ne možeš pomaknuti ni lijevo ni desno, ne možeš ni dobiti erekciju niti je izgubiti. Ali, tako mi svih ptica na nebu, to ti omogućuje da samoga sebe sagledaš objektivno, poput gipsanog otiska i da, dok si još pri svijesti, otkriješ koliko si ružan iz gledišta erupcije Vezuva. Svi znaju priču o svinji iz Palerma koja je upala u kanalizacijski šaht i onda tamo nastavila živjeti, proždirući sve što bi upalo u šaht. Nakon nekog vremena enormno se udebljala i poprimila oblik šahta, pretvorivši se u kockastu hrgu sala koja je mogla još samo pomicati usta kako bi i dalje proždirala, dok su joj se noge uvukle i potpuno pretopile sa salastim tijelom. Boravak u tropskom okolišu pretvori te u takvu svinjsku balu. Taj se život zove tropska smrt. Ako si u trenutku tropske smrti možda svršavao, nemoj se iznenaditi, i tvoj će orgazam poprimiti oblik šahta.

Moj djed tvrdi da na svijetu ima već toliko smrti da je potrošila sav prostor, i da više nema mjesta ni za čiju osobnu smrt, pa svatko mora nastaviti živjeti, bez kraja i konca, iako je u svakom drugom pogledu mrtav. Makar se i raspadao od života, makar i potpuno prestao biti živ, svatko mora nastaviti živjeti s time što ima, s čime se zatekao. On misli da je to opis smrti koja se pokvarila, koja je pala na pod i razbila se, i sada tamo skviči, ali to je istovremeno i smrt kao novi evolucijski oblik života. No možda i on zapravo govori o tropskoj smrti. Možda on, svih mi svinjskih pršuta, govori o meni, koji sjedim ovdje na vrhu brda, s natečenim nogama u potoku, i gledam ptice kako trunu, zakopane dva metra iznad zraka.