Minus sapiens | Zoran Roško

74.

Popodne nas je teška sparina povalila na zemlju kao snoplje, ležali smo ravnije od mrtvaca. Na nebu nije bilo nijednog oblaka, a do onih pod zemljom trebalo je kopati. S golemim naporom pridigao sam se i oteturao do susjednog sela, do Isabele, u čijim sam već hladnim ustima bio zaboravio svoj crni rubac. Ok, šalim se, iako u svakoj šali ima pola istine. Dakle, išao sam po polovicu svog rupca. Posvuda samo prašina i špageti-vesterni.

Vratio sam se u naš logor kada se već, hvala bogu, počela spuštati noć. Možda će noćni program biti bolji, s nečime što ledi žile, mislio sam, no na svakom koraku komarci su izlijetali iz trave i zaklanjali mi ekran. „Toliko je vruće da i sama pomisao na sve ono što sutra trebamo snimiti izaziva u meni kratki spoj“, govorio sam Walteru, ali on me uopće nije čuo, molio se u zapaljenoj crkvi svoje katatonije. No tek nam je noć pokazala što je gravitacija. Ili je i gravitacija već isparila, i više nije bilo razlike između duše i tijela. Dagoberto se vratio iz susjednog mjesta u kojemu, čini se, nije bilo tako vruće. Ja se od cijelog dana, osim vrućine, nisam sjećao ničega drugog, i Isabelu sam uspio zaboraviti, tako da nisam znao što bih mu rekao kada me pitao jesam li živ.