Minus sapiens | Zoran Roško

78.

Kad je Gilgame napokon otišao, osjetio sam neodoljivu potrebu popiti nešto ružno, prljavu rakiju, neki odvratan ilegalan alkohol, iako je ovdje vjerojatno sve ilegalno, čak i sam zakon. Nisam znao put ni do jedne krčme, no kada sam u gustom mraku, pored nekog kamenog zida razaznao prolaznika čije sam tijelo samo naslućivao, nekoliko sam puta ruku približio ustima kao da ispijam iz čaše, vjerujući da će, kao svaki muškarac, razumjeti što mi je na pameti. Znao sam da je noćni izlazak ovdje vrlo opasan, ali morao sam zabiti taj čavao na zid u sebi. Slijedio sam prolaznikove naznake koje uopće nisam razumio, i nakon nekog vremena, i dalje u potpunom mraku, koji je izravno s neba padao na usku ulicu, nazreo sam u daljini blagu točkicu svjetla koja je, uskoro se pokazalo, pucketala na prozoru krčme. Nakon što sam teškom mukom našao vrata u zidu i još ih većom mukom otvorio, već sam se na samom ulazu poskliznuo i leđima pao na blato. Dok sam ležao, na lice mi je, poput goleme guzice, sjeo cijeli polumračni interijer domaće izrade, bala odvratnih mirisa, vrućeg dima, vrištanja i tjelesnih isparina. Uspravio sam se i počeo probijati kroz prostor, kao kroz nečiji mozak, ovaj puta polako, strahujući da bih mogao ugaziti na nečiju sklisku hipofizu. Za jednim stolom seljaci su u rukama držali karte, ali bili su toliko pijani da ih nitko nije uspijevao spustiti na stol, ili na bilo koji drugi način sudjelovati u igri, samo su se usporeno njihali jedan prema drugom i lagano odbijali od neke nevidljive površine. Kada bi im došlo da se popišaju, samo bi jednom rukom malo pročeprkali po međunožju i obavili to pod stol. Premda su se svi prizori odvijali polako i trajali jako dugo, sve mi je bilo jasno već nakon nekoliko trenutaka, i samo bih ih ubrzano premotao u svome mozgu, kojemu je također već prijetilo da padne na pod. Vlasnik krčme nije se čudio što me vidi, možda su ovdje i inače zalazili imućniji mještani u potrazi za avanturom, ili je jednostavno bio toliko ubijen životom da nije ni raspoznao da izgledom odudaram od seljaka, mraka, sablasti i dima. Ispio sam neku domaću rakiju koja je, kako sam se i nadao, pržila grlo na zaista okrutan način. Tek sam nakon druge rakije uspio razaznati da su svi gosti u krčmi goli, pa sam prvo pomislio da sam zalutao u neku saunu, no već mi je sljedeća misao, malo pametnija, razjasnila da je razlog vjerojatno neki drugi, još gluplji. Na podu je ležala svinja, a posred glave bila joj je zabodena sjekira. Nakon nekog vremena ustala se i oteturala u još dublji mrak, kao da se ništa nije dogodilo. Sve sam to mogao vidjeti samo zato što je vlasnik upravo počeo naplaćivati račune pa je od stola do stola nosio svijeću. Zahvaljujući tom blagom svjetlu, iako u to nisam htio vjerovati, vidio sam i to da se neki muškarci ljube i hvataju za međunožja. Neko sam vrijeme vjerovao da je to privid, u produkciji rakije i smrada, no uskoro su se, kao na neki znak, svi muškarci koje sam mogao nazrijeti počeli približavati jedni drugima, hvatati se za kurčeve, namještati jedni drugima guzice, ljubiti se, grebati po leđima. Ne bi čovjek vjerovao, ali po dvojica bi se ustima otimala oko jednog kurca, po trojica bi tražila isti šupak. Uskoro su svi muškarci, a s velikim brojevima moja se nevjerica više nije mogla nositi, bili stiješnjeni u jedinstvenu grudu, nalik onoj kocki u koju se sprešaju stari automobili. Možda zato što sam bio odjeven, ili zbog nekog drugog razloga, mene nisu ni pokušali uključiti u svoje kolo. Ili su imali pamet zombija, jednostavno ignorirajući nasmrt bolesne. Ispijajući rakiju nazirao sam kako se ljudska seksualna hobotnica polako kotrlja blatnjavim podom, samo ponegdje prekrivenim slamom. U jednom trenutku, kao da je netko isključio ton, više se nije čulo nikakvo stenjanje, zapravo se nije čulo ništa. Kao pod staklenim zvonom, muškarci su jedni iz drugih polako čupali vakumirani užitak, kao da oru ili kopaju, ponosno i stisnutih usana, pritisnuti težinom žudnje i opstanka. Nakon valjda petnaeste rakije zgrabio sam sablju koja je stajala naslonjena na jedan stol i počeo nasumce udarati po hobotnici, ili mjestu na kojem sam mislio da se nalazi. Vlasnik krčme lijeno se smiješio, kao da to gleda svake večeri. Približio sam se njegovu licu i nisam vidio ništa.

Najdraža, nadam se da možeš podnijeti ovu moju ispovijed, i da ne nalaziš ništa odbojno u njoj, no također ti moram reći da sam danas povrijedio stopalo, ugazio sam na nešto tvrdo i vruće što se skrivalo u mulju. Posjekotina ne želi zacijeliti, kao i ništa drugo što ovdje srećemo. Povrh svega, tijekom noći dobio sam i proljev, koji je počeo tako naglo da sam morao otkopčavati hlače trčeći prema grmlju. Za mnom je trčala svinja, slijedeći miris mojeg napoja i nije me prestajala gurkati dok god sam čučao. Poslije sam malo plivao u mirnoj rijeci, koja je i sama plivala u meni, u tihoj, potpuno crnoj noći mog života.

Kad sam se vratio, u šatoru je bio toliko komaraca da sam svoj ležaj morao smjesta iznijeti van. Mali zeleni papagaj sa žutim prsima i crnom krijestom sletio je na moj prst i počeo si čistiti perje. Kandžice kojima je obujmio moj prst bile su tople poput voska. Ali ne pitaj me od čega se ovdje pravi vosak.