Minus sapiens | Zoran Roško

22.

Danas sam, dok je Kinski u šumarku silovao mjesnu ljepoticu, prekapajući mu po stvarima otkrio očito njegovu bilježnicu s bilješkama. Zapanjilo me kada sam na nekim mjestima naišao na poznate mi rečenice. Bile su to gotovo potpuno preuzete ili djelomice izmijenjene rečenice iz mog dnevnika koji sam pisao tijekom priprema i snimanja Fitzcarralda, od 1979. do 1981. Nisam bio siguran prepisuje li on iz mojeg dnevnika koji je možda ponio na put, ili ga je dobro memorirao, ili zbog nekog, pretpostavljam tragikomičnog razloga zaista ova područja vidi gotovo na isti način na koji sam ja vidio Peru prije četrdesetak godina. Izlazeći iz njegova šatora, i sam sam se prisjetio kako je tada u amazonskoj prašumi pravi Kinski stalno histerizirao i sve nas izluđivao, često dovodeći samo snimanje na rub ponora, i zaključio sam kako novi Kinski nije puno bolji. Samo što je on histeriju i megalomaniju prebacio u unutrašnjost, u ponor iz kojega se pokušava izvući nasumce bacajući konop uvis. No sasvim je moguće i to da sam te rečenice u njegovim bilješkama vidio iako ih u zbilji tamo nije bilo jer ne bi to bilo prvi puta da na mjestu tuđeg teksta vidim neki vlastiti stari zapis, ili nešto što sam davno pročitao, neku uspomenu koja mi se predstavlja kao sadašnjost, ili sadašnjost koja mi se predstavlja kao uspomena. Riječi i rečenice u meni kao da vode samostalan život, i ništa ne predstavljaju, ni meni, ni drugima, nego šire svoje vitice nekom svojom logikom koja nikome drugom nije vidljiva. Nikakav razumljiv razlog, tišina i oblaci nad svakom riječi.