Minus sapiens | Zoran Roško

68.

Vidim to kao da ponovo gledam stari film, ali zatvorenih očiju. Djed sjeda za stol i sređuje svoju korespondenciju. Wilhelm je u Nürnbergu, Serge u Marseilleu, Mathilda je u Australiji ili u Austriji, Ines je u Italiji ili u Grčkoj. Djed sluša opere na starom gramofonu ugrađenom u lakiranu komodu. Čita o klimi, ledenom dobu, brazilskim Indijancima i uzgoju cvijeća. Čita Goethea, njegov zapis s puta po Italiji. Za Goethea kažu da je najpametniji čovjek koji je ikada živio. Djed nikada nije razumio priču o Faustu, ali volio je filmsku obradu koju je napravio neki Rus jer je, neovisno o njemu potpuno nejasnoj priči, sve bilo zarobljeno u nekakvom želeu ili jantaru, izobličeno i zgusnuto, kao da je smrt na početku zaboravila zatvoriti vrata kroz koja će ući na kraju. Djed je pobio više od 300 ljudi. Brojao je do 122, a onda je stao. „Ali nikada nisam postao pravi jebač, uvijek sam ubijao sramežljivo“, rekao mi je jednom. U knjizi koju čita govori se o cvijeću, ali bez ikakve referencije na boje, kao da autor podrazumijeva da je sve cvijeće crno-bijelo, kao na crno-bijelim fotografijama u knjizi. Djed je svoje roditelje našao zaklane na krevetu, na čistoj bijeloj plahti koju je majka baš tog jutra promijenila. Nad njima je lebdjelo žućkasto svjetlo koje tada nije zapazio, ali ga je vidio poslije, u sjećanju. Tajnu njihove smrti mogli su objasniti samo ime jednog naroda i porculanska ptičja figurica na noćnom ormariću pokraj kreveta. Poželio je nešto nježno, večernju kišu, mekan dodir ruke. U komodi je kutija s ljubičastim rukavicama, ostavljena da pati u mraku. Djed vadi rukavice iz kutije i polaže ih na svoja koljena.