Minus sapiens | Zoran Roško

21.

Draga moja, danas, provjeravajući nadnevke u Montaigneovu putopisu, otkrismo da smo uranili čitavih pet dana jer smo u ovo mjesto na rijeci Reix, čini se, nenamjerno, stigli nekom prečicom, a ne uobičajenim putem. Zato smo od mjesnog trgovca robljem unajmili brod, s kojim smo se otisnuli uzvodno rijekom kako bismo istražili određenu Gilgameovu slutnju. Nakon nekoliko sati mirne plovidbe primijetili smo kako po čitavoj površini rijeke plove kanui, njih četrdesetak, pravilno razmaknuti jedan od drugog, oponašajući oblik ljetne munje. U svakom su kanuu sjedila trojica do četvorica Indijanaca, ili njihovih ratničkih dvojnika, oprezno veslajući za našim brodom koji se kretao sporo, kao da proučava jezik ovdašnje vode. Iz magle su iskrsnuli i drugi, dotada skriveni kanui. Čak se iz daljine moglo vidjeti da su se Indijanci uredili za izlazak, da su im lica ptičja, ali da su stavili ljudske maske. I da su naoružani. I dalje su polako pratili brod. Nakon nekog vremena najveći kanu pristao je uz industrijski bok našeg broda. Gej muškarac s lijepom perjanicom, po svoj prilici poglavica, popeo se s dvojicom gej pratitelja na brod. Bili su naoružani tankim kopljima za lov ptica. Ja sam ih prvi vidio pod mikroskopom. Budite mirni, rekao sam našim ljudima, mislim da nisu zarazni. Pružio sam poglavici ruku, ali on je samo lagano, vrhovima prstiju, dodirnuo moje bakterije. Bio je to naš prvi, nježan, astralni dodir. Poglavica je progovorio mirno i filmično. Pritom su on i njegovi pratitelji čak pljuckali na pod, poput kauboja u westernima, i kao što Gary Cooper nikada nije učinio. Pokušavao nam je objasniti, tako smo protumačili njegove esperantske kretnje, da je voda uzvodno preplitka i da ćemo se, ako nastavimo ploviti ovako velikim brodom, neminovno nasukati i izložiti velikoj pogibelji, a oni nam, iako su im u desetom koljenu sami bogovi, neće više moći pomoći pomaknuti brod. Pokazivao je rukom kao da nas sve poziva u njihove male, biseksualne kanue. Pogledao sam Gilgamea i on je kimnuo. Našem smo kapetanu naložili da nas, čvrste erekcije, čeka s brodom privezanim za obalu, a nas petorica uzeli smo nekoliko osnovnih potrepština i prekrcali se u kanue, piroge i gondole. Gdje su vam gliseri, pitao je Walter, ali ni sâm ne vjerujući u ono što je izgovorio.

S Indijancima smo satima plovili dalje uzvodno, sve dublje u džunglu, u unutrašnje organe kontinenta. Zelenilo na obalama rijeke pripadalo je općem programu mučenja. Od zelenila koje ti titra pred očima poput pokvarene lampe počneš priznavati svakakve tajne i izgovarati najokrutnije optužbe. Udisali smo mješavinu droga, koja je, prenošena vjetrićem, do nas besplatno stizala iz dubina džungle. Svi smo se ili smijali, ili plakali, ili pričali glupe anegdote. No i sama je rijeka bila ušlagirana, prekrivena zelenkastom opnom, ponegdje i travom, po kojoj su slobodno hodali najozbiljniji gmazovi. Zato je Hernandez, dovikujući iz susjednog kanua, tvrdio da ovo nije rijeka, nego jezero, ali potom bi prasnuo u smijeh i mijenjao teoriju, i tvrdio da ovo nije rijeka, nego močvara, ili nešto između Venecijanskog zaljeva i okolice Shakespeareova Londona, u kojem je jednom bio, ali se nikada iz njega nije vratio. Nakon toga se samome sebi smijao pola sata. U nešto udaljenijem kanuu Beat je čuo riječ Shakespeare, i onda nam, misleći da sudjeluje u učenom razgovoru, glasno doviknuo da bi samo Macbeth mogao krenuti na ovako strmoglav put. Ne, o, ne, i Hamlet bi krenuo, itekako bi i on krenuo, dovikivao je Gilgame. Iz najudaljenijeg kanua Walter je doviknuo da jebeš Hamleta, ali što bi Ofelija napravila u ovakvoj situaciji, i svi smo se smijali ko ludi, ali ne zbog same primjedbe, nego zbog načina na koji je Walter izgovorio riječ Ofelija, a o tom se načinu, nažalost, ne može ništa reći dok ga ne čuješ, a kada ga čuješ, i nema potrebe da više išta kažeš.

Poneka kričava životinja na trenutak bi bljesnula na površini obale, poput flasha fotoaparata, a Gilgame je, plačući, tvrdio da nas to fotografiraju snovi mrtvih životinja. No zato je opća struktura biljaka na obalama ostavljala dojam kapitalizma, snage s vizijom, i sve nas je podsjećala na arhitekturu New Yorka. No gore iznad biljaka sve je bilo u magli, i nebo, i drugi svijet nad njim, i sunce, i drugo sunce nad njim. Indijanci su veslali, ali Beat je rekao da misli da samo glume jer nas je zapravo besplatno vukao vremenski stroj rijeke, mamio nas je u svoju klopku i zato nije ništa naplaćivao.

Indijanci su nam rekli da je ova rijeka prečica prema gradiću u koji smo se trebali zaputiti nakon ovog besmislenog Gilgameova razmetanja kulturom, a poslije da je to zapravo jedini put do tog gradića. Mislim da su lagali i prvi i drugi put. Ali oni, čini se, ne lažu kako bi te prevarili, ili izvukli neku korist, nego da bi ti prenijeli neku emociju, kao što se primjerice zapadnjaci, kad su polupijani, grle i lupaju po ramenima.

Džungla obiju obala posve je neprohodna, no ipak u njoj ima očiju, skrivenih očiju koje nas vide. Kada se u jednom trenutku digla magla, ugledali smo nevjerojatan prizor. Golema jata svih vrsta ptica letjela su nad nama, povezana u neprekidnu vrpcu koja se doimala poput rijeke, poput odraza naše rijeke na nebu. „Der dupla dupla Doppelgänger. A dupla está voando sobre nós, über uns“, vikao je zastrašeno i oduševljeno Gilgame na nekom portugalsko-njemačkom mišungu. „Iznad nas“, govorio je besmisleno, kao da nismo svi ionako već gledali uvis.

Odjednom smo čuli krik. Indijanski poglavica pokazao je rukom prema nečemu ispred nas, svojom golom rukom i njenim produžetkom, otkinutom rukom majmuna. Bez straha, bez straha, rekao je svojoj ruci, koju je ovako isturenu mogla odgristi neka beštija. Nešto nezdravo, nešto visoko civilizirano bilo je u tom prostoru na koji je pokazivao i uskoro ćemo to svi moći vidjeti. Ali nisu svi Indijanci bili od istog materijala, Indijanci veslači zgrčili su se od straha a životinje koje su ih cijeli život birokratski grickale u kostima grizle su ih sada religiozno. Životinje na obali potpuno su zašutjele, bile su izgubljene u viziji. Nešto se spremalo, nešto strašno zabavno, za što Indijanci nisu imali riječi. No mi smo znali, bili su to dobro nam poznati zvukovi orgija, mahnitanja i atletskog uživanja.

Od prije nekoliko tjedana Gilgame je počeo vjerovati da Montaigne uopće ne ide maršrutom koju opisuje u svome putopisu, koji je, tvrdi on, ionako fikcija, ili falsifikat, nego da se on, Montaigne, zavukao u neki nepristupačan rukavac ove rijeke koji je, zbog džungle koja ga sa svih strana okružuje poput kondoma, nedostupan, neosvojiv, ali zato i nebranjen. Nikada nećemo saznati kako je Gilgame došao do tako nekvalitetnih spoznaja, a vjerojatno, jednako tako, nikada to neće saznati ni on, jer je to, zakleo bih se, više bio osjećaj, slutnja, modna kolekcija boli u koljenu, glavobolje i žgaravice. Bio je uvjeren da nešto zna, ali ni sam nije imao pojma o čemu priča. Ne samo da je vjerovao i duboko sumnjao, nego se zbog toga i razmetao. Samo ako od svog neznanja napravi predstavu, vjerovala je kost u njegovu mozgu, moglo bi ono nečemu poslužiti. Ipak, institucionalno poduprt značajnim hipotezama, naredio nam je da istražimo osjećaj u njegovu želucu i nije nam bilo druge nego zaputiti se uzvodno rijekom, duboko u džunglu, gdje, tvrdio je odlučno, on, Montaigne, upravo boravi u skrivenom dvorcu u srcu džungle gdje se danonoćno, osvijetljene vatrom, izlažu mlade djevojke uronjene u goleme staklenke, u kojima ih izjedaju ribe mesožderke, a bogati posjetitelji plaćaju velike novce da to vide u pijanoj izmaglici. Postoje ondje i staklenke s istreniranim morskim konjicima koji na najspretniji mogući način izvode koreografije preuzete iz ranih američkih filmskih mjuzikala, tvrdio je on.

Gilgame je vjerovao, odlučno sumnjajući u svaku naivnu vjeru, da je Montaigne korisnik usluga tog dvorca, i da uopće ne kasni za nama, nego da već jako dugo, možda i mjesecima, odsjeda u tome brlogu užitaka. Glasno bi se jadao što nemamo neki pravi brod, barem parobrod, kako bismo što prije stigli do Montaigneova tajnog pribježišta, a onda bi krivio mene da stalno nešto kmečim, i da već jednom moram shvatiti da smo u šesnaestom, a ne u barem devetnaestom stoljeću. Vikao bi na mene da zašto vičem. Poslije bi svima pričao da stalno histeriziram i nikome ne dam mira. I da sam opsjednut svojim bijelim odijelom i bijelim šeširom, koje po njegovoj uredbi stalno nosim tijekom ovog putovanja.

– Ovlašćujem vas da nas izložite svakoj opasnosti – teatralno je rekao Gilgame, vjerojatno nekoga citirajući. Naredio je to Indijancima i ukupnom nazočnom prostoru.