Minus sapiens | Zoran Roško

60.

Najdraža moja, jučer sam na nogu posjeo slinavog indijanskog dječaka i ispričao mu priču.

– Jednog jutra svi su Kinezi nekamo otišli, nitko nije znao kamo. I nikada se više nisu vratili. Poput drevnih velikih naroda koji nakon tisuća godina moći i vlasti jednostavno preko noći nestanu s lica zemlje a od njih ostanu samo ruševne građevine, grnčarija, grobovi i nakit. No Kinezi su sve svoje ponijeli sa sobom. Zgrade, tvornice, mostove, štapiće za Ji Čing i cijeli Kineski zid. Sve do najmanje sitnice. Nikakav trag nije ostao za njima.

Dječak se rasplakao, vjerojatno zato što je očekivao neku slasticu, a nije je dobio. Ispričao sam mu onda još jednu priču.

– Kad je jednom neki čovjek sjedio na kauču i gledao televiziju, utrčali su mu u kuću i rekli da odmah mora doći nešto pogledati. Odmah, odmah. Čovjek je istrčao iz kuće. Kada se vratio, sjeo je na kauč i razmišljao o onome što je vidio. Što ćemo sada s time napraviti, pitali su ga svi. Rekao im je što misli. Pogledali su ga. „Je li te strah?“, netko ga je upitao. Odgovorio im je.

Dječak je opet zaplakao.

Ljubavi, najdraža Alga, užas, moje priče nisu dobre.