Minus sapiens | Zoran Roško

75.

Pojeli smo nekoliko banana koje su nam donijeli mještani i unovačili dvojicu vodiča s mačetama kako bismo mogli provjeriti što se krije u šumi na strmoj uzvisini iznad mjesta, odakle su dopirali čudni zvuci koji su me podsjećali na opernu ariju. Je li moguće, nisam mogao zaustaviti besmislene misli, da je, gotovo 500 godina prije Fitzcarralda, netko uspio gore, u dubokoj šumi izgraditi zgradu opere u kojoj eto, upravo uvježbavaju novu predstavu s kostimima, golemim svijećnjacima i parfimiranim zastorima. Pitali smo mještane kakvi to zvuci dopiru iz šume, ali nismo mogli čuti njihove odgovore. Premda sam sve oko njih vidio jasno, oni sami kao da su bili izrezani iz prizora, no prepoznao sam ih ipak po pticama koje su im kljuvale glave. Na trenutak sam ipak vidio prestravljeno lice jednoga od njih, zapravo samo komadić neobrijana lica, uho i blatnjavu kosu koja se po krvavom licu slijevala odnekud odozgo, poput kiše.

Čekalo nas je naporno probijanje kroz gustu šumu, iako sam ja uspijevao vidjeti samo komadiće zelenila i crnila te mnoštvo golih crnih ljudi koji stisnuti leže po podu, krevetima i čak se penju uza zidove, sve do visokih stropova ukrašenih staklenim prozorima iz kojih se prosipaju vreće i vreće šarena perja. Bilo je to moje iskrivljeno sjećanje na film koji sam kao dječak gledao dok sam s mamom živio u Berlinu. Cijeli filmski prizor, premda se u zraku pretapao sa šumskim okolišem, bio je zalijepljen za nevidljivu čvrstu podlogu koja je mirisala po nečemu iz dućana s dječjim igračkama, ali i po insekticidu, ili spreju protiv komaraca. Kada smo napokon došli na neki pravokutni proplanak, iscrpljen i obliven znojem bacio sam se na mokru travu, a onda sam shvatio da sam legao u neki potok pa sam ustao, izuo se i nogama brčkao u hladnoj vodi, a male ribe doplivavale su do mojih prstiju jer su vjerovale da su to golemi crvi, puni jestiva svjetla.

Po ruci mi je gmizao čudan kukac, toliko proziran da bi se kroza nj mogao vidjeti i paralelni svemir. Promatrao sam ga dugo i premda nisam vidio njega, nego možda ono što on sam vidi kada je na LSD-u, znao sam da takvo biće nikada prije nisam upoznao, i da ću možda prije i umrijeti nego što ponovo budem u prisutnosti takve veličine. U daljini sve su životinje imale istovremeno nešto reći, ali u jednom su trenutku iznenada sve zašutjele, kao da im je režiser jednim pokretom svima prerezao vrat. Od neočekivane tišine učinilo mi se da se negdje u daljini pomiče cijeli grad.

Pogledao sam preda se, u nepreglednu gustu šumu, a ono što sam vidio izgledalo mi je jednako strano poput moje vlastite svijesti. Nisam znao ni što je svijet ni što sam ja, no to nije bila nikakva prepreka, stvari su se događale same od sebe, jednako one oko mene kao i one u meni, kao, uostalom, i ja sam. Kao što se cijeli svijet vrti, iako nitko i ništa u njemu ne zna kako, tako sam i ja, čini se, besprijekorno postojao, potpuno neovisno o vlastitom znanju o onome što činim. Mogao sam oko sebe vidjeti milijardu životinjica koje izrastaju iz glava milijarda drugih životinjica, no ako je trebalo uzeti vrč s vinom ili isukati sablju, uzeo bih vrč i isukao sablju te općenito, kao i u svakoj traženoj pojedinosti, učinio točno ono što je bilo potrebno. Što sam ja pritom vidio i čuo, i o svemu tome mislio, kao da nikoga pod milim bogom nije bilo briga.

No zapravo mi se sviđa što ne moram zaista vidjeti to što vidim, sviđa mi se što ne moram obraćati pozornost na to što činim, sviđa mi se što nisam svjestan svega onoga što govorim ljudima, sviđa mi se što uopće ne znam što mislim i osjećam. Sviđa mi se što je sve to autsorsano tako da mogu u miru gledati kako se umnažaju kopije Sebaldovih, ponekad pernatih, ponekad jednookih sablasti, koje su, poput prethodećeg traga budućeg mrtvaca u meni, zapravo moj najživlji i najintimniji sastojak. Sviđa mi se slušati što one tvrde da čujem i gledati što one tvrde da vidim, i prisjećati se filmova koje sam gledao, ili uživo gledati njihove prerade i varijacije. Sviđa mi se što se ja sam odvijam gotovo automatski, bez potrebe da i u svijesti budem ono što ionako jesam, da zaista činim ono što sam ionako učinio, da vidim ono što ionako vidim. Zar to podvostručavanje ionako nije gubljenje vremena? Jer ako se moj život odvija automatski, ako mu ja sam, na neki način, i nisam potreban, za to vrijeme ja mogu biti nešto sasvim drugo. Čitav svoj život trošiti na to da budeš svjestan tog života, zar to nije rastrošnost, pijano trošenje resursa, i, što je najvažnije, gubljenje vremena? Zar nije bolje odživjeti život automatski, jer će to ionako biti isti život, bili ga mi svjesni ili ne, a samu svijest sačuvati za nešto drugo, potrošiti je na nešto zaista zanimljivo. Ja pod milim bogom nemam pojma što mi se sve točno događalo od kada smo stigli u 16. stoljeće, a i ne zanima me previše, niti je to više osobito važno. Nešto u meni vjeruje pa sam i sam siguran da sam učinio sve što je bilo moguće učiniti, i jednako tako, sve što je bilo nemoguće ne učiniti, a onome što si već učinio ovako i onako ne možeš umaći. Barem sam, dok nisam jasno shvaćao što činim, doživljavao puno toga što sam jedva vidio ili vidio krajnje nejasno, uvijek ispresijecano glitchevima, distorzijama, šištanjima, zamagljenjima, ugrušcima, razlomljenim semplovima, rezovima, raspuknućima, posjekotinama, ogrebotinama, rastapanjima, potonućima, urušavanjima, ruševinama, razlijevanjima, živim ranama, urlicima, s kričanjima, jekama, zujanjima, podvostručenjima, uvrnućima, iščašenjima, ponavljanjima, lažnim uspomenama, epilepsijama, sablastima, kopijama sablasti, paraginekologijom, pejzažnim urocima, urbanim simulacijama, paranoičnim slučajnostima, ukratko, gramatikom običnih grešaka i kompleksnih kvarova. Možda sam se samo navukao, ali što ako su trajni glitchevi zanimljiviji i važniji od savršeno jasne slike?

Kako napreduje snimanje našeg filma? Nadam se dobro. Naime ono što ja uspijevam doživjeti nije neposredno iskustvo samog snimanja, nego nešto poput psihodeličnog dokumentarca o snimanju tog filma. Doduše, sasvim je moguće i da od snimanja filma nije bilo ništa pa čak i to da možda upravo sada svi ležimo u nekom jarku jer su nam vratove prerezali drumski banditi istog trena kada smo stupili na tlo ovog stoljeća. Možda nismo potrajali ni pet minuta, no nama se čini da to traje mjesecima i da je ispunjeno svime onime za što i ne znamo je li se zaista dogodilo.

Nismo na brdu, naravno, našli nikakvu zgradu opere, niti je to ikoga dirnulo.

– Kinski, rekao sam ti da nećemo ništa naći, ni muzika se više ne čuje. Kao da je poput zmije odgmizala čim smo joj se približili na puškomet.