Minus sapiens | Zoran Roško

12.

Ne znam što uistinu namjerava Gilgame i koji je pravi cilj njegova putovanja. Tvrdi da je došao snimiti dokumentarac o vodi koja je povezana s Montaigneom, ali svakim danom sve sam manje uvjeren u to. No to što ga zanima voda a ne Montaigne, draga moja, čini mi se zaista prelijepo, ipak između nas dvojice postoji neka srodnost, iako ga ne podnosim, i iz trenutka u trenutak me izluđuje. Kada mi je prvi put pričao o svojoj ideji o dokumentarcu, odmah sam znao da u tome želim sudjelovati, i dok je on pričao, možeš to lako zamisliti, najdraža, panično sam u glavi vrtio sve moguće izlike kako bih mu se pridružio i onda mi je sinula spasonosna ideja s putopisom, i ponudio sam mu se kao kroničar. Naime, ne znam, draga, jesam li ti o tome već pričao, i ja sam svojedobno imao filmske ideje. Zapravo, nazovimo to onime što jest, htio sam kopirati tuđe ideje. Oduševio me videorad Martijna Hendriksa u kojem je sve bilo kao i u Hitchcockovim Pticama osim što je Hendriks iz filma izbrisao sve ptice. Bilo je predivno gledati kako glavnu glumicu, tu hladnjikavu plavušu, razumiješ li, draga, što želim reći, umjesto ptica sada napada praznina, odsutnost ptica, neka aktivna nevidljivost ili nevidljiva aktivnost. Bilo je predvidljivo da će mi se Hendriksov film dopasti, budući da je bio u potpunom suglasju s mojim uživanjem u brisanju tekstova i odlascima nekamo kako se tamo ne bi bilo, no, najdraža moja, ipak nisam ni slutio da će me toliko dirnuti. Uskoro sam svakome koga sam znao pričao o tom filmu, a jedan mi je načitani prijatelj, nakon što ga je i sam pogledao, govorio da ptice u Hendriksovu videu nisu nestale, nego da su postale pojam, jer, tvrdio je on da je tvrdio Hegel, jezik negira bića u njihovoj singularnosti i nadomješta ih pojmovima. Riječi nam daju svijet tako što ga uklanjaju. Ovdje su, bio je uvjeren, ptice postale riječi, pojmovi, i zato su nestale iz svijeta. Sve postupno postaje pojam, svijet pojmova zamjenjuje fizički, materijalni svijet. To mi se objašnjenje učinilo posve školsko, naivno, ali, okej, govorio sam samome sebi, razumio sam njegovu potrebu da to tako shvati.

Meni je, pak, kad je već bio potegnuo tu temu, a to sam mu, draga, i rekao, na um više padalo ono što je o venecijanskom slikaru Tiepolu rekao čini mi se Roberto Calasso. Taj je Venecijanac iz 18. stoljeća, slavan poradi svojih nebeski prozračnih fresaka, napravio i niz bakroreza, svojevrstan strip u nastavcima u kojem je iz noćnih događaja potpuno izbacio noć. Vidimo sove i ćukove, ali nigdje nema mraka. Svi likovi, ako se dobro sjećam, gledaju nešto izvan okvira, nešto važno im se upravo otkrilo, ali ne u okviru slike. Svi oni uglavnom besposličare, motaju se, pokazuju na nešto, ponekad i na nešto zlokobno, na neku lubanju, no potpuno ležerno, a možda se upravo u tom trenutku događa nešto strašno. Klaustrofobija na otvorenome, tako su to nazvali stručnjaci. Svjetlo je ovdje samo oblik noći, čak je i mračnije od noći jer se na zasljepljujućem svjetlu sve još i bolje skriva nego u mraku. U nevidljivom svijetu izvan okvira kriju se opasna bića, ali on je jednako nevidljiv i na svjetlu i u mraku, bio osvijetljen znanjem ili zamračen neznanjem. Svjetlo ne otkriva stvari oko nas, jednako kao ni mrak, nego im samo postavlja okvir. Svatko zna da bez okvira i, najčešće proizvoljnih, pravila nema ni igre, ni ljepote, ni spoznaje, da je okvir uvijek upisan u sliku, i da kontaminira ono što vidimo unutar njega, no ovdje okvir kontaminira ono što je izvan njega, a čini se da je ono što ne možemo vidjeti zapravo najživlji, najaktivniji dio našeg svijeta i nešto što nas najviše određuje. Ono što se događa unutar okvira zapravo su trivijalnosti, sva ta ljenčarenja, izmotavanja, lunjanja, a prava akcija uvijek je izvan okvira.

Život nam, a jednako tako, draga moja, tvrdi i moj djed, nikada ne otkriva ono što je izvan okvira jer upravo on sam, život, stvara tu „klaustrofobiju na otvorenome“. Samo ti svježa smrt, kao da kažu Tiepolo i moj djed, može otkriti ono što je izvan okvira. Znaš li, najdraža, zašto drevni pa i biblijski bogovi toliko uživaju u žrtvama, posebice u spaljenim ljudima? Zato što su, kako nam, čini mi se, prenosi i Calasso, netom umrla tijela, a to u praksi navodno potvrđuju sve najbolje magijske tradicije, najčišći prolazi u nevidljivo. Nije uopće riječ o okrutnosti i bešćutnosti, nitko ne uživa u mučenju jadnih ljudi, nego o tehnologiji. Netom spaljena tijela jednostavno su kvalitetan, najbolji dostupni medij, nešto poput televizije na kojoj možeš vidjeti bogove, demone i druge voditelje programa koji daju vremenske i druge važne prognoze.

Ima kod Tiepola, ako se dobro sjećam, i istočnjačkih maga, od vrste kojoj pripadaju i ona trojica koja se klanjaju Isusu u jaslicama, e, to je priča za sebe, ukratko, oni su poput ptica u Hendriksovu filmu. Uglavnom su izrezani iz kadra, ili vire s nekog ruba, no uvijek promatraju, poput Rilkeova torza čija te svaka točka gleda, ali ne nečime što je vidljivo na samome torzu, nego nečime što je iz tih točaka izrezano, očima ptica koje izrezane iz prizora.

Moj djed kaže da te svijet nikada ne vidi. To je točno. Na neki način točno. Ali nevidljivi, izrezani svijet ipak te stalno gleda. Smrt te stalno gleda. I možda sam mu zaista dobro i rekao, čovjek treba promijeniti svoju smrt, a ne svoj život. Gledaju nas ptice izrezane iz života, a ne sam život. Trojica maga koja se dolaze pokloniti Isusu takve su tri ptice, tri gospodara vremena i smrti. Oni su tu kako bi se pokazalo da se Isusov život mogao proreći iz njegove smrti. Kako su magi uopće znali, i prije nego se Isus rodio, što će od njega postati? Jednostavno. Znali su njegov kraj. Vidjeli su ono što je izvan okvira. Iz njegove smrti mogli su proreći njegov život i zato su mu se došli pokloniti čim se rodio. Nisu trebali čekati da vide kako će se dečko razvijati i kakvu će karijeru izgraditi. No, draga moja, ipak ne znam dovoljno o svemu tome, naročito o Tiepolu, i možda je zadnji trenutak da pobjegnem od te teme, ako je već nisam i potpuno upropastio.

Kako bilo, a to ti je sada, najdraža, nadam se, potpuno jasno, Hendriksov me film zaista duboko potresao i silno sam htio i sâm napraviti nešto slično. Neko sam vrijeme vrtio u glavi ideju da preradim Zapruderov filmić o atentatu na Kennedyja tako da iz filma izbrišem Johna i Jackie, najdraža, pratiš li što govorim, pa da ostane samo to kako ljudi nagurani uz cestu gledaju kako vozač u limuzini vozi prazninu. Kada dođe do pucnjave, vidjelo bi se kako netko skriven, nepoznat, puca u tu prazninu. Vidjelo bi se, razumiješ li, kako jedna praznina puca u drugu prazninu a svi prisutni počinju paničariti. S vremenom je u meni oduševljenje za taj projekt splasnulo, i, ti to lako možeš razumjeti, na koncu sam odustao od njega, ne dosjetivši se umjesto toga ničemu drugom. Ili sam se nečemu drugom dosjetio, ali sam u to vjerovao prekratko da bi mi se uopće urezalo u pamćenje.

A sada, najdraža, Gilgame želi snimiti dokumentarac o Montaigneovoj vodi, što je na neki način, ne znam, reci ti, draga, gotovo moja ideja. Ona moja ideja koje se nisam dosjetio ili sam je se dosjetio prebrzo da bih to i primijetio. Shvaćaš, iz ovog temeljnog putovanja Europom Gilgame, od svih ljudi baš on, taj kurvin sin, namjerava izbrisati sve osim jedne stvari, sve osim vode. Ne znam kako on misli nazvati taj dokumentarac, ali ja bih predložio da se razmotri nešto što aludira na Bar u Folies-Bergèreu. To je, nikada to, draga moja, nećeš saznati, ako već nisi, naslov slavne Manetove slike na kojoj svijet ispred zrcala i onaj u zrcalu nisu isti, pa se čini da je, ja bih to, nestručno, tako opisao, samo zrcaljenje nešto živo i prijeteće. Čim nešto poželiš nacrtati, prikazati, izreći, nastradao si, izručuješ svoju sudbinu nepoznatim silama koje žive u samom činu zrcaljenja, opisivanja, izricanja. Nešto želiš reći, draga? Bolje pripazi! Odrazi, slike, riječi, rečenice, sve su to ptice iz Hendriksova filma, sve su to zrcala iz ludog bara u Folies-Bergèreu. Pazi, iskljucat će ti mozak iako ih i ne vidiš. Naši opisi svijeta, draga moja, nisu prozirna stakla na prozorima, nego živa bića koja pojačavaju i mijenjaju stvarnost čim je dotaknu, monstrumi koje odašiljemo u noć i onda više ne znamo kada će se vratiti jer ih više nećemo moći vidjeti u početnom obliku i prepoznati ih. A ako ih i prepoznamo, bit će već kasno. Scena koju zamišljam da ćemo snimiti, u kojoj se vidi samo čaša vode, razumiješ li, najdraža, samo čaša vode, dok tvorac suvremene Europe, veličanstveni Montaigne, sjedi za stolom svega nekoliko centimetara od nje, nikada ne ulazeći u kadar, toliko me ushićuje i uistinu čini sretnim da sam spreman Gilgameu oprostiti sve. Baš sve, osim jedne stvari, a ti znaš koje.