Minus sapiens | Zoran Roško

35.

Danas sam shvatio da sam, nevjerojatno, opet pobrkao opise gostionica, ali, što je daleko važnije, i da Montaigne uopće nije stigao u ovo svratište, iako je to u putopisu bilo navedeno crno na bijelome. Sve do tog trenutka, usprkos povremenim Gilgameovim sumnjama i ponekad fantastičnim spekulacijama, podrazumijevao sam da je Montaigneov putopis pouzdan, iako se, kad se promisli o dosad prijeđenom putu, mora priznati da još ni jednom nismo zaista vidjeli Montaignea. Zaokupljeni izvorima, česmama i potocima, nismo ni primijetili da od Montaignea zapravo nije bilo ni traga. Srce mi je počelo lupati jer je, naime, tako bilo i lani. Ako se to ponavlja, ako to dakle nije bila slučajnost, moram se zapitati je li Montaigneov putopis ipak krivotvoren? Što ako on nikada i nije krenuo na ovo putovanje, ili je, ako se i zaputio, to učinio drukčijom maršrutom, a putopis je sastavio naknadno, po sjećanju, neizbježno često griješeći, naročito u vezi s nadnevcima? Ako, u najboljem slučaju, Montaigne i jest negdje u okolici, sam bog zna gdje se sada točno nalazi.

Otišao sam ponovo do vlasnika Kod krokodila i ovaj ga put pitao nije li markiz za kojeg sam mu jučer govorio da bi ovuda trebao proći, zapravo ovuda već bio prošao, a možda, tako mi svih hotela u paklu, čak i odsjeo u njegovu prelijepom svratištu? Vlasnik je, razumljivo, počeo govoriti samo o novcu i dodatnim troškovima, koji su se zbog ponašanja mojih suputnika značajno povećali. „Kakvog ponašanja?“, pitao sam. Dobro vi znate, odgovorio je on, i nije više namjeravao reći ni riječi.

Samo sam se bojao da ovo nije san, i da ću morati ispočetka proći kroz svu ovu torturu.