Minus sapiens | Zoran Roško

38.

Draga Alga, ovo ti moram ispričati, danas sam s Gilgameom vodio jako, recimo to tako, koristan razgovor. Nećeš vjerovati. Jednostavno nećeš moći povjerovati.

– Vidim, Kinski, prijatelju, prepisuješ iz Conquest of the Useless.

– Samo neke bilješke radim…

– Naravno. U putopis iz 16. stoljeća stavljaš opise iz 1980.? Jebeno dosjetljivo, nema što. Svaka čast.

– Ma ne, o čemu pričaš, samo radim neke bilješke, za sebe, naravno da to neću staviti u putopis. Kao što znaš, njemački nisam učio pa sam nabavio engleski prijevod.

– Zar nije čudno da čitaš baš tu knjigu?

– Pa to je tvoja knjiga, zar je nisi ti napisao?

– Pa zato i jeste čudno. Naravno da sam je ja napisao, ali otkud ti to znaš?

– Otkud ja to znam?

– Da, otkud ti to znaš? Nikad ti nisam spomenuo svoje jebeno pravo ime. Gilgame je jedino ime koje si od mene čuo.

– Čekaj, ti se ne sjećaš našeg prvog putovanja?

– Trebao bih se sjećati…?

– Pa….

– Ti i ja…

– Isti ovakav.

– Isti?

– Ne sjećaš se?

– A kako bih se sjećao nečega…?

– Znači, zbilja se ne sjećaš?

– Imaš možda još neku rečenicu na lageru, Betdejvis?

– I lani si mi ponudio isti angažman. Bolje rečeno, i ove si mi godine ponudio isti angažman kao tada.

– Čekaj, kažeš lani, a Montaigneovo putovanje traje 17 mjeseci. Nismo se mogli… jebiga, što i ja pričam, točno, to nije važno, možemo ovdje biti i deset godina, u 21. stoljeću bit će to tek treptaj mozga.

– Kad si to već spomenuo, vjeruj mi, mi ćemo putovanje prekinuti mnogo ranije nego Montaigne, vidjet ćeš. Imam još jedan dokaz. Lani si me također zvao Kinski, nije mi bilo jasno zašto, pa sam te pitao. Rekao si mi da si nekad bio filmski režiser, Herzog, i da si snimio nekoliko filmova s Klausom Kinskim, ali da si nakon Fitzcarralda prestao snimati. To sam u tom trenutku bio zanemario jer mi se nije činilo važno, no poslije, nakon što smo se vratili s putovanja, istraživao sam malo i naišao na ovu tvoju knjigu. Navodno tvoju. Okej, okej, tvoju. No otkrio sam i to da je Werner Herzog nastavio snimati filmove pa sam zaključio da je to što si mi rekao bila šala. Ipak, kad si mi ove godine opet ponudio istovjetan angažman, ja sam, logično, podrazumijevao da se sjećaš našeg prvog putovanja, ali da zbog nekog razloga hiniš da se ne poznajemo pa sam i ja prihvatio igru. Nikad ne propituj motive svojeg poslodavca, stara kineska mudrost. I kad si me opet počeo zvati Kinski, naravno da mi to više nije bilo čudno pa te i nisam ništa pitao.

– Stani malo. Sereš kroz gusto granje. Herzog je nastavio snimati filmove?

– Snimio je još valjda dvadeset filmova. Uglavnom dokumentaraca, mora se priznati.

– Kako je to, jebeni idiote, moguće, ako nakon Fitzcarralda nisam snimio nijedan film?

– Čekaj, i dalje se držiš te priče? Nije bila šala?

– Šala? Koji ti je…?

– Onda mogu zaključiti samo to da je neki drugi Herzog preuzeo tvoj identitet i nastavio snimati filmove. Neobično, mora se priznati. Možda neki tvoj prijatelj? Morao te jako dobro poznavati da bi bio uvjerljiv. I opako ti fizički sličiti. Zapravo, bojim se da je to mogao napraviti samo neki tvoj dvojnik.

– Ajde, onda, Gerikuperu, reci ti meni kako to da ja nikada nisam naišao ni na kakvu informaciju o tome da je Herzog nakon Fitzcarralda snimio ijedan drugi film? Prosvijetli me.

– Ne znam, možda puka slučajnost, ili sljepilo junaka grčke tragedije, otkud da ja znam, čovječe? To je tvoj problem, ne moj.

– Neizmjerno mi je drago što udišeš čisti zrak spoznajnog Monteversta, vjeruj mi, zaista je, ali reci ti meni, moćni Montgomerikliftu, ili kako bi se već trebao zvati, kako bih ja mogao tako nešto previdjeti? O svome vla-sti-tom životu!

– Događa se. Ne znam. Previše gledanja u prazan zid? Previše bijelog?

– Okej, čim se vratimo, zaronit ću ti glavu u Google i držati je pod vodom dok god mi ne nađeš te svoje zlatne ribice. A kad otkrijemo da lažeš…

– Okej, shvatio sam.

– A gdje smo se mi to, draga Odri, prvi put upoznali?

– U Friedrichsbadu.

– U Friedrichsbadu? Tamo smo se sreli prije ovog putovanja, okej. U onom jadnom hotelskom kafiću. Ali prvi put?

– Također u Friedrichsbadu. Upoznali smo se na verandi hotela. Bio si sȃm, malo odvojen od ostalih, stajao si uz kamenu ogradu na koju si položio ruku, poluispruženu. Bio si okrenut malo ustranu, prema velikoj središnjoj aleji, i nisi me vidio kada sam dolazio. Tek je škripa mojih koraka po šljunku naposljetku privukla tvoju pozornost i okrenuo si glavu.

– Odri, ne mogu vjerovat. Čemu sad taj citat iz Marienbada?

– Citat? Tako je zaista bilo.

– Poslušaj se, Odri. Ti inače tako ne govoriš, te su rečenice za tebe kvantna fizika.

– A što si ti, književni kritičar? Sjeti se: sasvim blizu nas bio je jedan mramorni kip, koji predstavlja ženu kako pere rublje. Ta žena sažimlje jednu plahtu od bijelog mramora iz kojega istječe voda…

– Iz kojeg istječu citati! Poplava citata!

– Ako ne vjeruješ, u redu, ne vjeruješ. Uglavnom, poslije smo čavrljali, ja sam ti rekao da sam pisac, ti si bio tajnovit, a onda si mi predložio da idem s tobom na stanovito putovanje u 16. stoljeće i da opišem tvoje doživljaje. Ali da to mora biti apsolutno i-n-c-o-g-n-i-t-o. I ponudio si mi pozamašnu sumu. Pozamašnu. Istu kao i ove godine. Zanimljivo, potpuno istu. Odlazeći, rekao si mi: „Vidimo se uskoro, Kinski.“ Tada si me već tako nazvao, iako sam ti se ja predstavio svojim pravim imenom. Otada si me stalno zvao samo Kinski. Čak ni Klaus Kinski, samo Kinski. Ponekad, samo ponekad, rekao bi gospodine Kinski. Najprije sam mislio da se šališ, a kada si govorio o tom putovanju u 16. stoljeće, mislio sam da je to neki pjesnički izraz. Ali zapravo me nije bilo briga, honorar je bio zaista stimulativan.

– Odri, pa ovo bi moglo ispričati i malo dijete.

– Mogu ti sve dokazati. Pred kraj lanjskog putovanja, nakon što smo ostavili Montaignea i zaobišli Rim, zbog nekog razloga nisi htio ući u Rim, krenuli smo prema sjeveru, i onda se u tom mjestu de la Villa pojavila stanovita žena s kojom si imao važan susret. Zvala se Alga Marghen. Doduše, ako ovo sadašnje putovanje zamislimo kao resetiranje iste kompjutorske igre, mogući su različiti ishodi, možda ovaj put nećeš sresti tu ženu, ili će nešto drugo prekinuti naše putovanje, nemoj me krivo shvatiti, ali tko će ga znati, možda nam se nešto dogodi na putu, možda nas netko i ubije, šalim se, šalim se, nemoj to ozbiljno shvatiti, no usprkos tome, kažem, imam snažan dojam da ćemo je ipak sresti, budući da je, kako sam uspio otkriti iz tvojih lanjskih naznaka, gospođa Alga Marghen imala veliku ulogu na tom putovanju, ponekad čak mislim da je bila i cilj tog putovanja…

– Što želiš reći, da mi je ona, što, ljubavnica…?

– Ne bih se kladio da nije.

– Klinte, pa to si sve mogao izmisliti… Već si čitao Montaigneov putopis, maršrute su ti poznate, a ostalo si lako mogao dodati, kakav si već lažljivac…

– Ne, ne, markiže, Alga Marghen će ti biti dokaz jer ona se ne pojavljuje u Montaigneovu putopisu.

– Alga Marghen? Kakvo je to ime.

– A markiz de Gilgame? Misliš da sam ikada povjerovao da ti je to pravo ime?

– Naravno da mi je pravo ime. Markiz sam dodao, naravno, ali zbog praktičnih razloga, šupčino. Ipak smo u jebenom 16. stoljeću, ako ti je možda promaklo. Trebao bih se zvati Dick Steel, možda? To bi bilo bolje?

– Dick Steel?

– Je li to onaj koji kaže svom agentu: „Ja trebam novce, a ti trebaš svojih deset posto“?

– In a Lonely Place, naravno, Hemfri.

– A kad kaže: „Moram se odbaciti kući, previše sam popio.“

– Okej, okej. Mogu te nešto zamoliti? Tko zna, možda ćeš me i sljedeće godine angažirati, i tko zna koliko ćemo se još puta vraćati u ovu godinu i stalno pratiti Montaignea, kažem, ako se to slučajno dogodi, morat ću opet smisliti nov način opisivanja ovog putovanja, shvaćaš, nakon, ne znam, petog ili šestog putovanja sigurno više neću imati ideja, dopuštaš li mi, okej, ako se to dogodi, kažem, ako se to dogodi, da barem tada, dakle u taj mogući budući putopis, zaista ubacim neka mjesta iz Herzogova, okej, tvoga dnevnika, možda bi to čak bila i dobra ideja, sad kad si mi je bacio u uho, mislim da uopće nije loša. Lik koji svijet ne vidi svojim, nego tuđim očima, to bi oduševilo mog djeda. Bit će to prilagodba, neka prerada, ne doslovno prepisivanje, obećavam… obećavam.

– Kvragu i prepisivanje, nije me briga za prepisivanje, svi pisci prepisuju, tvoja je stvar kako ćeš opisati bilo što. Ali preraditi Beethovenovu Sedmu i meni lagati u oči nije isto. Slušaj me, ti Kinski Montgomerikuperu, dobro me sada slušaj. Ne mogu reći da mi je žao što si dopuzao do dna svih spoznaja i pio na izvoru svih sranja, ali sada mi, molim te lijepo, reci zašto mi lažeš!

Što misliš, draga Alga, ajde, reci mi, što ti misliš o tom čovjeku?