Minus sapiens | Zoran Roško

80.

Svake večeri, u točno istom trenutku, nekoliko tisuća lastavica dolazi prespavati u krošnji stabala u središtu ovoga grada. Formiraju crne crte po rubovima kuća i drugih građevina. Cijeli središnji trg ispuni se njihovim uzbuđenim lepetom i cvrkutom. Stižući iz svih mogućih smjerova, rojevi ptica spajaju se u zraku iznad središnjeg trga i kruže poput tornada, a zatim kreću prema ljudima. Zbog nekog razloga, ljudi mašu rukama iznad glava iako ne vide ptice. Kada ih pitaš zašto to čine, kažu da je to običan tik, ništa važno.

Jutros se, velika poput šake, crna i dlakava, ispod stolića pojavila nepoznata mi životinja. Najprije je neko vrijeme pipala nožicama zrak oko sebe a onda je, zaključivši da je smrt u zraku, krenula prema nama. Sada na mojoj mreži za komarce nepokretno sjedi zelena, prapovijesna životinja i odozgo zuri u mene, razmišljajući jesam li otrovan. Na lokacijama na kojima smo planirali postaviti kamere svaki čas može izbiti rat. Stražar kojeg smo jutros sreli na raskrižju dvaju prašnjavih putova pričao nam je sa sjajem u očima koliko se voli jebati, i koliko voli ubijati ljude. „Budući da ne mogu jebati one iznad sebe, ljudi ubijaju one ispod sebe“, komentirao je Gilgame. Ma, glupost, ubijali bi ih i bez toga. Shrvala me takva dosada, da mi se učinilo da sam napokon otkrio nešto što mi je promicalo cijeli moj život.

U kućnom dvorištu mesar obara svinju a pomagači joj grabe prednje noge i povlače ih uvis. Mesar jednom nogom pritišće svinju uza zemlju a onda joj mirno i precizno zabija nož u srce. Budući da svinja snažno urliče, pluća joj frcaju kroz krvavu ranu. Prizor se ponavlja desetak puta, sve dok ne uzmanjka živih svinja. Potom mesari kreću prema ljudima.