Minus sapiens | Zoran Roško

6.

„Kinski, daj ovo, Kinski, daj ono, Kinski, zovi snimatelje, Kinski, što snimatelji rade ovdje…“ Taj mi Gilgame već ide na živce, a tek smo na početku puta. Zašto on misli da je to moj posao? Draga moja, nije li to samo tipična slika mog života, promašena u svim dijelovima osim onoga koji obasjavaš ti, neonski božić mog života. Alga Marghen, Alga Marghen, samo me zvuk tvoga imena tješi u ovoj pustoši, bogu i vremenu iza leđa. Sjećaš li se kako sam jednom htio napisati roman, baš pravi roman, ljubavni. No, kada se u Friedrichsbadu po drugi put pojavio Gilgame s tim snom koji ga opsjeda, s tim svojim putovanjem i snimanjem dokumentarca o vodi, pomislio sam zašto ovaj put putopis s tog putovanja ne bih poslije pretvorio u taj roman. Možda će to jednom i biti moguće, no najprije moram skupiti građu, a to, draga moja, znači da iz dana u dan, kao i lani, moram kopati u ovom rudniku. Ipak, moram priznati, angažman je došao kao naručen, možda i ne znaš koliko sam u zadnje vrijeme bio očajan. Ne znam jesam li ti o tome već pričao, ali u svojoj besparici jednom sam čak morao pisati za novine, a plaćali su mi da recenziram nesreće, katastrofe, zločine i terorističke napade kao da je riječ o estetskim djelima. Taj i taj teroristički napad. Samo tri zvjezdice. Previše klišeja. Znaš li da sam imao i komercijalni blog na kojem sam recenzirao samo filmske trejlere i filmove o kojima su mi drugi pričali a sam ih nisam vidio. Sponzorirali su me neki mutni ljudi, koji su preko mene vjerojatno prali novac. Ali to je ipak pokrivalo troškove režije i fast fooda. Draga, svi smo to znali, ali nitko o tome nije govorio, želje su bile samo novi, pripitomljeni, civilizirani oblik straha. Želeći nešto, odjednom si se neometano mogao bojati, čak su te svi i ohrabrivali. Ljudi su se nekada bojali drugačije, vjerom u boga ili ubijanjem i pljačkanjem nepoznatih ljudi, mi se bojimo svojim željama. I što je dublja želja, to je dublji strah.

Znaš li da sam tijekom jednog vrelog ljeta napisao pravu povijesnu knjigu, rimejk Drugog svjetskog rata. Sve je bilo isto, osim što sam iz svih događaja izbrisao Hitlera. Nijemci su u nacionalističkoj ekstazi, ali ne znaju zašto. Osvajaju okolne zemlje, ali ne znaju kako je došlo do toga, i čude se zašto im se sve te zemlje predaju. Kada ih saveznici počnu napadati, misle da je to krajnje nepravedno, pa oni su samo radili ono što su oduvijek radili i svi drugi. Nijemci izgube rat, okej, nije prvi put, ali nije im jasno zašto ih cijeli svijet toliko mrzi. Kada im se kaže da su pobili šest milijuna židova, Nijemci kažu da nemaju pojma. Poslije im se dokaže da su to učinili, a oni kažu da su to morali učiniti neki drugi Nijemci itd. Ta je knjiga bila potpuni intelektualni promašaj, ali me ipak učinila poznatim, premda na ambivalentan i pomalo neugodan način. Od svega toga nisam puno zaradio, no zato se posao koji sam opet iskamčio od Gilgamea pokazao pravom premijom. Honorar je zaista benevolentan. Ali taj me čovjek nepodnošljivo živcira, moram opet smisliti kako ga izbjegavati svih ovih dugih mjeseci pred nama. O, bože!

No ima ovdje, draga moja, i lijepih trenutaka. Dok sada prolazimo ovim krajem, s ugodom se prisjećam da sam tu jednom već bio, ne znam točno kada, možda ranih 2000-ih, ili nešto kasnije, nisam siguran. Povod mojem dolasku bio je koncert Boba Dylana, no na koncert nisam išao. Dylan me kronično ne zanima, a na njegovu sam glasovnu ambroziju doslovno alergičan, mogao bih dobiti giht i meningitis zajedno, ali to nije bilo bitno, mogao sam ga jednako i obožavati, jer sam u to doba odlazio u gradove u kojima su se održavali znameniti festivali i koncerti kako na njima ne bih bio. Išao bih u Edinburg u vrijeme slavnog ljetnog festivala i obilazilo samo mjesta koja nisu imala nikakve veze s kazalištem, glazbom i svakojakim kulturnim špecerajem. Takvu sam smrt-u-Veneciji razvio u sebi nakon što mi je jedan prijatelj pričao kako se 2. svibnja 1980. bio zaputio na, poslije će se pokazati, posljednji koncert kultnog benda Joy Division, ali da ga je taksist odvezao na pogrešno mjesto, u neki potpuno glup dio Birminghama, i još se povrh toga ondje potpuno izgubio, tako da je, kada su napokon stigli na pravu adresu, sveučilišni Chamberlain Hall, čak usprkos tome što su i Joy Division debelo kasnili s početkom, koncert već završio a on je još mogao samo bijesno tražiti najbliži pub ili hotel, i proklinjati sve taksiste ovoga svijeta. U onome što je bio najveći predorgazmički poremećaj njegova života ja sam vidio znak neonskoga boga, koji stoluje u Tokiju, upozorenje anđela čuvara ovog našeg konclogora, i smjesta je u meni buknula do tada, mora se reći, blaga, postkoitalna paranoja, strah da će mi užitak ukrasti identitet. Poslije, kada bi Arcade Fire ili Nick Cave dolazili u neko mjesto, išao bih i ja, a onda se, da me netko vidio, smijao bi se, znam, skrivao po opskurnim uličicama i ispijao pivo u trošnim kafićima nakon što bih satima sjedio na nekoj samotnoj klupi ili u parkiću s lažnom plastičnom djecom. Dok se u Utrechtu održavao festival Le Guess Who? ja bih se, premda sam obožavao većinu izvođača, skrivao u tužnim crkvama, muzejima i knjižarama na koje nije padala neonska sjena festivala.

Tako sam se jednom zaputio vlakom u Prag, gdje je trebao gostovati neki slavan bend, čini mi se Radiohead. Nisam se pridružio gomili pred stadionom, nego sam odmah sa željezničkog kolodvora krenuo prema rjeđe fotografiranim dijelovima grada te tumarao namjerno u prošlim stoljećima ostavljenim, vijugavim ulicama i malim trgovima u obliku aforizma. U nekom sam trenutku zastao pred jednim ulazom u kućnu vežu, no, zamisli, istu mi je priču neki dan ispričao i Gilgame. I on se naime jednom, s potpuno drugog razloga, zatekao u Pragu, i evo što mi je rekao da mu se dogodilo. Mogu ti to lako prenijeti jer isti prizor, kaže on, nećeš vjerovati, svi možemo pročitati i u jednoj knjizi, meni potpuno nepoznatog, njemačkog pisca Sebalda. Jesmo li sva trojica vidjeli isto, samo u različitim vremenskim trenucima, ili, vrag će ga znati, možda i istovremeno. Jesmo li Gilgame i ja bili tada u Sebaldovu tijelu, ili su Gilgame i Sebald bili u mojemu itd., kombinacije su brojne?

„U nekom sam trenutku“, pričao mi je Gilgame, prepričavajući Sebalda, „zastao pred jednim ulazom u kućnu vežu i pogledao prema niskome reljefu, ne većem od tridesetak centimetara, ugrađenom u glatku žbuku iznad najvišega kamena luka nad vratima, koji je na zelenoj, zvjezdicama posutoj pozadini, prikazivao plavog psa s grančicom u gubici. Neposredno pored ulaza bio je limeni ormarić za struju sa simbolom munje koja udara nadolje, ugrađen u zid, vidio sam i cvjetni mozaik s osam latica, sivoplav i snježnobijel, u kuliru ulaza, gdje se osjećao vlažan miris vapna, a sjećam se i stuba s blagim usponom i željeznih gumba u obliku lješnjaka u određenim razmacima na rukohvatu stubišne ograde.“ Premda sam, kao i Gilgame, ostao osupnut ovim kod Sebalda definitivno opisanim prizorom, iako, moram reći, ne znam zašto, možda zato što sam već tada mogao u sebi osjetiti tuđu osupnutost, nisam imao nikakvih bogatih primisli koje su u svojim doživljajima dalje razvili Gilgame i naročito, čini se, Sebald, samo sam tražio nešto što neće imati nikakve veze s onime zbog čega sam došao u Prag i prilično sam, može se reći, uspio. Ono što je njima već tada značilo jako puno meni je značilo jako malo, ali na onaj način koji više ne možeš zaboraviti. Toliko premalo da je nezaboravno. Poput neke zaljubljenosti u prvom razredu osnovne škole, kada ne pamtiš samu zaljubljenost, nego te impresionira činjenica da se već tada uopće možeš zaljubiti. Moje su misli išle gore dolje niz te stube, bez prestanka, ništa ne nalazeći, nikoga ne srećući, ali i ne odustajući.

Jednom sam drugom prigodom s turistima posjetio kuću u okolici Bordeauxa koju je projektirao znameniti arhitekt Rem Koolhaas, čija je slava tada već pomalo blijedjela pa je meni baš zato bila privlačna. Kao kada u vrijeme premijernog emitiranja ne možeš podnijeti seriju Seinfeld, jer ne možeš gledati koliko je sam Seinfeld loš glumac, no nakon 30 godina osjećaš prema njemu najdirljiviju nostalgiju i gledaš rane epizode kao da ih gledaš stoti, premda ih zapravo gledaš prvi put. Kuća je bila iznimna po tome što je njezina tri kata povezivao hidrauličkim stupom pokretani lift koji nije bio običan lift, nego platforma koja je, kada bi se malo bolje pogledalo, služila kao radni prostor vlasnika kuće, koji je nakon prometne nesreće ostao paraliziran od struka naniže pa je dizanje i spuštanje cijele sobe bio optimalan način njegova kretanja po kući. To da se sama soba može kretati kućom fasciniralo je svakoga tko je čuo za tu ideju, i od 1998., kad je bila dovršena, kuća iz Bordeauxa postala je predmetom žudnje mnogih džankija pomodne arhitekture. Kada smo izišli iz autobusa i krenuli puteljkom kroz drveće prema kući, nekoliko sam minuta hodao s turistima a onda sam se iskrao i nestao u šumarku. Sjeo sam pod neko stablo na travu, naslonio se na deblo i čitao Rilkeove pjesme koje ponovo nisam nimalo razumijevao, ali sam ih volio čitati jer su me podsjećale na nekoga tko ih, pametan, razumije. Možda i zato što mi ih je jednom davno, dok smo još ubijali crvene, čitao djed. Nema mjesta koje te ne gleda, moraš promijeniti svoj život, te su stihove svi voljeli i nerazumijevali, i ja sam ih volio i nerazumijevao, čak su me, kako i dolikuje, bili zapanjili kad sam ih prvi put čuo, ali uvijek sam u sebi svim raspoloživim snagama poticao nerazumijevanje Rilkea, tako da ni tu pjesmu u njezinoj cjelini, jednako kao ni sve druge, uopće nisam razumijevao, i čim bi mi se učinilo da mi nešto ipak sviće, smjesta bih našao način da se uvjerim da sam nešto krivo povezao i da mi i dalje, sretniku, značenje pjesme potpuno promiče. Bilo je predivno čitati Rilkea, znati da si u prisutnosti veličine, i nimalo ne shvaćati o čemu je tu riječ. Kad sam vidio da se turisti vraćaju u autobus, i ja sam krenuo natrag, neprimjetno se ubacivši u kolonu. Svi su bili ushićeni i da si slušao samo veznike i praznine između riječi, shvatio bi koliko je Koolhaasova kuća čudesna, i da bi svi turisti kada bi nekim čudom bili bogati, ali, sačuvaj bože, ne i paralizirani, htjeli živjeti u njoj. Poslije nekoliko godina naišao sam na dokumentarni film o toj kući. Bio je iznenađujuće duhovit jer se kuću prikazivalo iz gledišta spremačice i drugih radnika, električara, perača prozora, vrtlara, koji je redovito popravljaju i održavaju, tako da si morao shvatiti, ako nisi bio pametniji od redatelja, da iza svake bogataške ili snobovske ekstravagancije mora stajati nevidljiva armija poslužitelja koji čudo umjetnosti čuvaju od najezde hrđe, mrava, vlage, obilnog prokišnjavanja, plijesni, gravitacije, vremena i općeg karijesa postojanja. Kad smo se potom svi autobusom vraćali u hotel, osjećao sam se ugodno plastificiran, okružen tolikim ushićenjem, zanosom i dosadom.