Minus sapiens | Zoran Roško

57.

Ovuda kočije ne mogu proći pa smo unajmili na stotine domorodaca koji nas prenose izvaljene u udobne, gotovo papinske nosiljke natkrivene ljubičastim baršunom. Za svakoga od nas potrebna su 4 nosača, za svakog konja i po 10, a za kočiju, koju najprije treba rasklopiti u prenosive dijelove, i do 30 nosača. Montaigne, naravno, nije išao ovim putem, nego sigurnijim i jeftinijim, no mi smo se zaželjeli bolesnog luksuza i istinski smo, barem u početku, uživali gledajući kako u turističkim gondolama klizimo niz ove kozje stazice, kao da su brzaci. Ipak, to nas nije zaštitilo od paklene vrućine. Zbog gusta raslinja, koje je i samo patilo od astme, a još više zbog velike vlage, zrak se uopće nije micao. Dahtali smo kao da ćemo se svaki čas ugušiti, crveni u licu, natopljeni znojem i dehidrirani. Mučila nas je i glad jer nam po ovako uskim stazama domoroci koji su prenosili zalihe nisu mogli prići. Prijetile su nam i zmije, bezimeni golemi kukci, cijele kolekcije bakterija i virusa na koje nismo bili imuni, a povrh svega, domoroci su se mogli svakog trena, s razlogom ili bez razloga, pobuniti i pobacati nas u neku provaliju, ili nas jednostavno ostaviti na pola puta, bespomoćne usred džungle. Igrali smo rulet, htjeli smo vidjeti hoćemo li se odavde izvući živi. U sebi smo otkrili strastvene kockare spremne sve žetone uložiti na jedno, glupo polje. Gilgame mi je nešto dovikivao, ali glas mu se nije mogao u cjelini probiti kroz vrisku biljaka, ptica i majmuna. Možda je i sam urlikao, hroptao, zavijao, zazivajući pomoć, možda ga je netko upravo klao, a taj će netko uskoro zaskočiti i mene, no sada više nije bilo pomoći, mogli smo ići samo naprijed, kroz to usko crijevo provučeno kroz džunglu, nadajući se da nigdje neće puknuti ili se probušiti. Istisnut ćemo se iz njegova kraja poput najsretnije tvrde stolice. Ali za takvo nešto možda zaista vrijedi propatiti. Samo se jednom umire, ako se ne varam, pa zar onda postoji išta skuplje nego jeftino prodati svoj život.