Minus sapiens | Zoran Roško

3.

Montaigne, ili njegov pisar, koji je zapisivao prvu polovicu putopisa, bilježi da je u gradu Meauxu, u koji smo mi stigli dan kasnije, „posjetio rizničara crkve svetoga Stjepana, koji se zove Juste Terrelle. Taj je čovjek poznat među francuskim znanstvenicima. Niska je rasta i već je star, prešao je šezdesetu, a bio je u Egiptu i Jeruzalemu i sedam je godina živio u Carigradu“. Pokazao je taj Juste uvaženom gostu svoju knjižnicu i ljepote svojih vrtova. „Ništa u tom vrtu“, tvrdi se dalje u putopisu, „nije takva rijetkost kao jedno stablo zimzelena koje širi unaokolo grane i veoma je gusto i tako vješto rezano da izgleda kao lijepa čvrsta kugla visine čovjeka“. Sada kada ga i sam gledam, nakon što sam se Terrelleovu vrtu prikrao drevnim trikom, tvrdoglavo se ponašajući poput dokona bogataša kojeg ništa ne može zaustaviti, meni to stablo zimzelena ne izgleda poput čvrste kugle, premda jedva uspijevam vidjeti je li uopće riječ o zimzelenu. Zapravo sam potpuno siguran da je riječ o ukrasnoj sablasti, možda i o nekakvu kvaru u prijemu vremena, ali ipak, rekao bih, najviše o sablasti, nekako sam čak siguran, iako gotovo ništa ne vidim jasno, da je riječ o obrisu čovjeka u prirodnoj veličini koji duboko iz muda iskašljava svoj put kroz život. Isprva mi se pričinja obličje staroga Roberta Planta, njegovo lice izborano od orgazama, no brzo, gotovo se smijući samome sebi, shvaćam koliko sam pogriješio u procjeni i, zagrcnuvši se od iznenađenja, otkrivam da nije riječ o prizvanom duhu pjevača Led Zeppelina, nego o raskošnoj sablasti meni iznimno dragog pisca, povrh svega pisca koji mi, mora se odmah reći, fizionomijom jako nalikuje, no ipak je, kako bi on rekao, „od mene temeljno različit“, znamenitog književnika kojeg su, uostalom, najviše zanimale teme kao što su, ako uopće znam o čemu govorim, higijena i raskuživanje, arhitektura kaznionica, svjetovni hramovi, umijeće liječenja vodom, zoološki vrtovi, odlazak i dolazak, svjetlo i sjena, para i plin i mnogo čega drugog. Umro je 2001., ali ne samo to, nego je njegova pernata sablast, ili kopija njegove sablasti, nekakvom čudnom snagom bila izložena u mračnom vrtu Justea Terrellea, u gradu Meauxu, još 1580. godine. Možda je to bila puka podudarnost, a možda je tako moralo biti, no Montaigne je u pustoši sablasne figure nepoznatog mu pisca uspijevao prepoznati samo kuglu zimzelena. Možda je Terrelle podvalio Montaigneu, a ovaj nikada i nije shvatio što ga je udarilo, naime, lako i s pakosnom radošću možemo zamisliti kako mu ovaj bjelosvjetski muljator preko glave navlači svoj hohštapleraj, a on nema blagog pojma. Ipak, nešto me, poput svraba, nagoni da kažem: način na koji mrtvi ne razumiju žive nije isti kao način na koji živi ne razumiju mrtve. Ali nemojte me pitati dalje.

Stižemo u neki gradić kojemu ne znam ime, a i da znam, ne znam što bih s tim znanjem. Montaigne mu je posvetio desetak redaka. Isprva je mjesto samo mrlja na golemoj plošnoj fotografiji neba, no kada se priđe blizu, vide se samo mutni kvadratići jer je fotografija sada nekakvom čudnom silom neizmjerno uvećana. Što smo mu bliže, mjesto je zapravo sve više iza nas, ali usprkos tome, budući da je svijetao dan, svaki pridošlica zasigurno može puno toga vidjeti, no ja na kraju ipak ne uspijevam vidjeti gotovo ništa. Prolazim mjestom, ali čini mi se kao da ga se nekakvom neodređenom sposobnošću samo sjećam. Ulice i kuće mogu samo naslutiti, ne razaznajem točno što je preda mnom, prozor na niskoj kući ili trošna drvena ograda dvorišta u kojem se praćakaju svinje. Pojedinačne fasade u mojoj su svijesti mutne, poput izgrebena i zadimljena stakla, a cijele kuće uopće su jedva vidljive, kao da je svaka od njih osvijetljena samo jednom voštanicom, premda je rano poslijepodne. No zato na svim stranama nekakvom svojom silom viđam velike površine praznih narančastih i žarko crvenih ploha. A onda iznenada, uz pomoć neke tajne sile, ponešto vidim izrazito jasno, pretjerano izoštreno, kao da to upravo umišlja neki luđak. Ne brinem se puno jer sada već znam da ću to mjesto mnogo bolje vidjeti kada ga se budem sjećao. Mogu se sjećati mnogih stvari za koje i nisam znao da sam ih vidio, no koje kao da baš zbog toga u sjećanju postaju, naknadno osokoljene nekakvom tajnom snagom, jasnije. Neke od njih pamtim jer u svojoj neodređenosti i postoje samo u sjećanju, i uistinu ih je nemoguće vidjeti u stvarnome svijetu. Rekao bih čak da, sjećajući se nečega, gotovo uvijek vidim mnogo više i jasnije nego dok sam to gledao uživo, prvi put.

Premda ovo mjesto ne oskudijeva u strahotama, brzo ga napuštamo. Dok sjedim u kočiji i promatram nešto na svojim dlanovima, na trenutak se sve preda mnom, zbog javljanja neke nove sile, odjednom zacrni. Kada ponovo nešto uspijevam vidjeti, nalazimo se u otrcanom svratištu smještenom, čini se, pokraj ceste, na rubu šume, izvan puškometa. Po izgledu gostiju odmah se vidi da smo barem u nekoj mjeri dospjeli u drugi kraj. U prethodnom mjestu nismo vidjeli gotovo ni žive duše, ni na ulicama, ni pod drvećem, a ovdje su svi bili čak otvoreno izloženi, neki i dvostruko, jer se činilo da od ponečega imaju i po dva primjerka, dva šešira, možda, ili dva tijela u jednom odijelu ili dvije duše u jednom tijelu. Poslužiteljica je primjerice, rekao bih, odjevena u dvije crne, do grla zakopčane haljine, no lice joj, usprkos tome, kako ga ja doživljavam, više miriše nego što izgleda: ima tanak nos jer joj lice miriše po tankom nosu, ima uske oči jer miriše po uskim očima itd. No, nakon kratkog bljeska u kojem su se mogle razaznati različite boje, pokraj stola sada nekako stoji pogrbljena starica, od dugog življenja potpuno izbijeljene plave kose, ali ne kao da čeka narudžbu, nego kao da popisuje neko stanje pa čeka da joj i ja prijavim svoje brojke. Primjećujem da je ovo opet neko novo mjesto, jer je ona, možda i umišljena, dvostrukost pojedinih subjekata i pojava sada nestala, a i stvari i mirisi oko mene, premda jedva raspoznatljivi, ipak su, ako uopće znam o čemu govorim, drugačiji. Pitam imaju li pečenog tapira, i koliko im dugo treba da ga ulove i ispeku, i kada su tapire prvi put vidjeli kao subjekte u ovim krajevima, jesu li tada došli dragovoljno, ili ih je na to natjerao subjekt neke samo njima poznate sile, i kako je ovaj kraj izgledao u doba kada ovdje nije bilo tapira, jesu li stabla tajnom snagom rasla pod drugim kutom i je li trava mirisala drukčije. Čini mi se da starica ne razumije moj jezik, ali neodređeno, zastrašujuće nježno odgovara da će subjekti tapiri biti na stolu isti čas, ako gospoda tako žele, ili tek za dva dana, ako gospodi tako više odgovara. Premda govori na nekom njemačkom koji meni nije poznat, nije me briga jer uz pomoć neke sile, ili njezina mirisa, sve razumijem, čak i ako to što razumijem nipošto nije ono što je željela reći. Nekoliko minuta ništa se ne događa, barem ništa vidljivo. Čujem kako vruć vjetar nosi pijesak cestom koja se polako raspada na zemlji, ali ne vidim ništa, cijelo moje vidno polje ispunjava žitka, žarko crvena ploha koja se potom lagano uvija, rastapajući se, poput filmskog celuloida, od neočekivane vreline mog pogleda. Također čujem neodređeno dozivanje, ali čini mi se da su i zvuk i moje uho negdje duboko pod zemljom. Sada je preda mnom sve sivo, ali ne dugo jer zbog neke sile, ili dubine njezina mirisa, i siva ploha počinje mijenjati boju po rubovima, kao da sada i ona mora sagorjeti i postati druga boja, no više ne mogu prepoznati koja. Na trenutak kroz prozor vidim muškarca koji s nečime u ruci, možda s metalnom šipkom, nošen nekakvom odsutnom silom, ili samo njezinim mirisom, prilazi konju i kao da zamahuje, ili nešto popravlja. Sada mi se čini da muškarac tom šipkom, ili je to ipak nešto drugo, udara još većom silom po sivilu ispred mene, i kao da se od tog udarca, ili nečega što je s tim udarcem samo slučajno povezano, slika odjednom razbistrava, vidim lijepo lice poslužiteljice, gotovo djevojčice, koja preda me nekom svojom posebnom snagom stavlja vrč vode i vrč vina. No u ušima, premda, čini mi se, nečijim tuđim ušima, i dalje čujem disanje onog muškarca koji je prišao konju, i opet mu prilazi, i opet nečime zamahuje ili nešto popravlja. Osjećaju se, premda to ne osjećam ja, nego neka filmska sablast u meni, snažni mirisi užarenih briketa ugljena u kaminu, vlažne piljevine na podu i cikorije, ali ja, što nije nimalo čudno, ne vidim ni kamin, ni piljevinu ni vražju cikoriju. Premda sjedim za stolom, sve promatram nekako iskosa i odozgo, kao da je moj pogled sablasna kamera pričvršćena za strop.

Sučelice mi za stolom nekakvom svojom snagom sjedi Kinski. To mu nije pravo ime, ali tako ga zovem jer sam ga unajmio da glumi Fitzcarralda. Nije profesionalan glumac, ali jako nalikuje pravom Klausu Kinskom, premda baš to podcrtava njihovu temeljnu razliku. Čini mi se da tu sjedi mnogo dulje, već godinama, pa ga jedva mogu dostići pogledom jer, neodređeno ili svojim čistim životom, stari brže od mene. Izgleda kao da se mora probiti kroz neku staru fotografiju, no kada napokon izroni iz njezine beskrajne pustoši, već je umoran i razočaran. Sav je žućkast, kao da ga je sila života natjerala da izvjetri na vrelom suncu. Pitam ga što će popiti. On, čini mi se, kaže da je već davno popio nešto, možda vino, možda vodu, nisam razumio, a ni on sam više ne zna, i da sada još samo čeka da i ja popijem svoje, pa da počnemo jesti. Govori mi zatim jako dugo o nečemu što se jutros nekako komplicirano dogodilo s kamerama, ali u meni se cijela pripovijest svodi na samo nekoliko fraza, da su, ako uopće znam o čemu govorim, kamere postavljene na stabla, ili da su postavljene pokraj stabla, nisam siguran. Onaj čovjek opet, kao da izaziva prirodu, prilazi konju i s nečime u ruci, ili s nečime drugim, potpomognut silom iz budućnosti, zamahuje, odlama nešto sivo i čuje se kako to pada na pod, stvarajući zvuk koji je istovremeno pretjerano poznat, čak posramljujuće intiman, i potpuno stran, možda nalik udarcu po nečemu što je nezabilježen prijelaz između mesa i stakla, ili, vjerojatnije, kamena.

Kinski neodređeno prepričava tračeve o našim snimateljima, koji su jutros, nakon pišanja u šumi, vidjeli domoroce kako goli, sjajne i nauljene kože, iz potoka vade neki predmet koji snimatelji nisu znali opisati niti su znali čemu služi, ali je bio zastrašujuć, dugačak i crven, i smjesta se zapalio kada ga se položilo na travu. Premda čujem sve što Kinski priča, njegove se riječi ne pretvaraju u slike koje se nekakvom podrazumijevajućom snagom smjesta stvaraju u glavi dok nekoga slušaš, nego u prizore iz filma koji si davno vidio i čijeg se naziva više i ne sjećaš, prizore koji nemaju nikakve vidljive veze s onime što čuješ. Prožet takvom nekauzalnom silom sada vidim kadar iz filma u kojem se tamnomodra i smaragdna polja pale i gase jer ih pomične sjene oblaka čas osvjetljuju, čas zatamnjuju. Polja i livade, ako su to uopće livade, prostiru se padinama ispod mjestašca na brdu od kojeg se pod crnim nebom vidi samo zvonik crkve. Izrazito zrnata slika naoko vibrira, kao da se u zemlji nešto miče, možda diše u snu ili polako masturbira.

Tih dana kada sam prvi put vidio taj film čitao sam Sebalda na španjolskom, jeziku koji nisam poznavao. Značilo je to da bih rečenice iz španjolskog izdanja Austerlitza i Vrtoglavice prepisivao u kompjutor a onda ih pomoću Google Translatea prevodio na jezik koji sam tada znao, ali sada se ne mogu sjetiti koji je to jezik bio. Nisam želio čitati „čistog“, nego iskrivljenog, prepariranog Sebalda, ponekad i do neprepoznatljivosti izobličena i izgrizena prevođenjima i jezičnim raspadanjima, ljudskim i strojnim pogreškama. Želio sam da već moje prvo čitanje Sebalda izgleda kao da je mutno sjećanje na prvo čitanje, a još sam više želio nikada ne saznati što on točno govori, nego to samo naslućivati, samo se nekako približavati njegovu svijetu, nikada ga zaista i upoznati. Kao što te, govorio je nekako i sam Sebald, kod neke upravo izgrađene goleme građevine može impresionirati ruševina u koju će se ona jednom pretvoriti, ja sam htio nekako obrnuti proces propadanja i čitati Sebalda kao da je već na samom početku potpuna ruševina, kao da je i on sam pisao imajući u vidu kako će izgledati za tisuću godina, kad od njega budu ostali samo fragmenti, nesporazumi i iskrivljenja, vjerujući da je upravo ta ruševina njegova izvorna verzija.

Nekoliko takvih izobličenih Sebaldovih rečenica jako se dobro sjećam, što je čudno jer uopće nemam dobro pamćenje i obično gotovo ništa ne mogu točno citirati. Reći da ih se sjećam i nije potpuno točno jer ne sjećam ih se uistinu ja, nego su one jednostavno tu, uronjene u mene poput vrećice čaja, ili čak pripadaju nekom širem, možda i tuđem sjećanju, no koje mi je ponekad bliže od moga vlastitog, a gotovo je uvijek snažnije. Kome god te rečenice pripadale, a ja sve češće pomišljam da je riječ o sablasti, otada ih stalno povezujem s filmom u kojem titrava, zrnata polja, a onda, u sljedećim kadrovima, i različita neba, ceste, zgrade, kao da žele pobjeći iz sebe, raspasti se, ali istovremeno i zaraziti naše poglede, nekako i njih pretvoriti u tehnička zrnca koja se bezumno vrte u kodiranom prostoru.

Nekoliko trenutaka nema ničega i čujem samo zujanje, a onda shvatim da sam sada jedini gost u blagovaonici, ako je to uopće više blagovaonica jer je sve iznutra ispunjeno snažnom narančastom svjetlošću pa zapravo i ne znam što se točno nalazi oko mene.

Tražim pogledom Kinskog, ali više ga nema. Pomislio sam, što ako naši snimatelji ipak nisu dobro postavili kamere, što ako duboki zum kroz prozor neće uhvatiti čašu s vodom koju smo trebali snimiti. Naše kamere ne snimaju dubinu, čaša tik pred tobom i planina u daljini prikazuju se kao da su jednako udaljene, kao na Giottovim freskama. To nam omogućuje da snimamo iz velike daljine, ne približavajući se Montaigneu, sigurni da nas neće nanjušiti ili nešto posumnjati, a da se svejedno svaka ciljana pojedinost nekako doima kao da nam je ispred nosa.

U sljedećem trenutku sjedim sam na dugačkoj drvenoj klupi a na stolu su tanjuri s ostacima hrane, čaše s mrljama vina, komadići kruha, ali ovo je neko drugo konačište, u prethodnom su bile stolice, ne klupe.