Minus sapiens | Zoran Roško

90.

Kinskog i mene pozvali su na večeru s plesom u Il Palazzo, palaču Buonvisijevih, koju mještani nižih staleža, očito iz zlobe, zovu Kod krokodila. Točno se tu, tvrdi Kinski, lani dogodio moj znameniti susret s Algom. Čim smo se približili palači, odjednom sam sve oko sebe vidio potpuno jasno. Sve, uključujući moje vlastito tijelo, imalo je neku neuobičajenu teksturu gotovo pretjerane oštrine. Nakon što mi je bio nestao iz vida na kojih pola sata, prišao mi je Kinski i šapnuo da je otkrio da se u podrumskim dvoranama palače održava ples pod maskama, za posebne uzvanike, pa je stoga za ulazak potrebno znati lozinku. Ako sam zainteresiran, od nekih je ljudi, zatekavši se očito na pravome mjestu u pravo vrijeme, čuo da je večerašnja lozinka Omeretta. Budući da je do ponoći i mojeg susreta s Algom na verandi palače što ga je Kinski, kako je on jamčio, već s njom dogovorio, bilo još puno vremena, odlučio sam otići na podzemni ples, kojemu je, čini se, ovaj gornji, javni, bio samo maska. Pred naizgled neuglednim podrumskim vratima, desno od osvijetljena glavnog ulaza, stajao je sluga. Na savršenom engleskom 21. stoljeća pitao me za lozinku. Rekao sam je. Sve što se nadalje događalo ostaje mi potpuna tajna jer je ono što sam svojim očima vidio bila čudna prerada poznatog prizora iz jednog Kubrickova filma, no umjesto da ono što vidim bude mutno i razlomljeno, sve je, začudo, bilo izrazito izoštreno, kao da se radilo ne samo o restauriranoj nego i tehnološki proširenoj obradi starog filma, verziji koja je dvodimenzionalan film pretvorila u možda i pretjerano realističnu virtualnu stvarnost u kojoj se vidjelo više i nego što je bilo potrebno, barem što se tiče sitnih pojedinosti. Duboko u nečijim očima, primjerice, mogao si prepoznati sivog sokola ili patkicu na ledu.

– Gospodine, morate staviti masku – rekao je hiperrealistični sluga.

– Ali nemam masku, otkud mi maska.

– Onda uzmite ovu, rekao je sluga i iz kovčega koji je stajao uza zid izvadio jednu venecijansku masku s bijelim i crnim uzorcima.

– Mislim da je ova muška. Oprostite ako sam pogriješio, gospodine – rekao je. Nadam se da vam nije premalena.

– Čekajte, jeste li vi gospodin Squirrel, nastanjen u Mi…?

– Ne, nisam gospodine.

Unutra me čekao još jedan sluga i zamolio za kaput i šešir. Nisam ih imao pa sam mu praznih ruku ponudio to što nemam, ali on me samo razočarano pogledao.

Spustio sam se dugim, uskim stubama a onda se našao u velikoj dvorani visoka stropa osvijetljenoj raskošnim svijećnjacima, koja je svejedno u većem dijelu bila u polumraku. Zidovi dvorane bili su prekriveni crnom i grimiznom svilom. Podovi su bili od savršeno uglačanih crnih dasaka, koje su na nekim mjestima blistale, odražavajući plamen svijećnjaka. No dvorana je bila potpuno prazna, nije bilo ni žive duše. Hodao sam iz jedne dvorane u drugu, a bilo ih je desetak, čini mi se, neke su bile veće neke manje, no nigdje nisam mogao zapaziti ni žive duše. Sve su dvorane osvijetljene tako velikim svijećnjacima samo kako bi se mogla vidjeti praznina, pomislio sam. Kada sam i drugi put obišao sve dvorane, pomičući s vremena na vrijeme svilene zavjese i opipavajući vlažne zidove koji su bili mekani poput ljudske kože nakon tuširanja, krenuo sam prema izlazu. Možda sam došao prerano ili prekasno, palo mi je na um. Kada sam zastao u prvoj dvorani da još jednom promislim o čemu bi se ovdje moglo raditi, iz polumraka je odjednom izronila neka žena, prekrivena prozirnim crnim velom ispod kojega je bila potpuno gola, a na licu je nosila neobičnu masku, djelomice keramičku, djelomice sačinjenu od perja. Nagnula se prema meni i šapćući mi rekla američkim engleskim:

– Ovo je pogibeljno mjesto za vas, ali još postoji šansa da odete. Još vas nisu ugledali.

– Kako mislite ugledali? Ja ne vidim nikoga?

– Molim vas, ne budite ludi, ovo nije šala. Morate smjesta otići.

– Znao sam da ćete mi to reći. Tko ste vi?

– To nije važno. Morate otići.

– Hoćete li zaplesati sa mnom? Ovdje smo zbog plesa, zar ne?

– Jeste li vi ludi, želite da vam odmah raspore crijeva?

– Znači, ne?

– Naravno da ne.

– Možemo li zaplesati na nekom drugom mjestu?

– Apsolutno ne.

Koraknuo sam prema njoj, ali ona se odmaknula. Upravo je tada prišla druga žena, s istovjetnom maskom, i šapnula prvoj:

– Prepustite ga najprije meni, samo na trenutak.

Prva se žena nasmiješila i kimnula glavom, a zatim otišla. Druga mi je žena šapnula:

– Ne postavljajte nikakva pitanja i neka vas ništa ne iznenadi. Trudila sam se skrenuti im pozornost, ali nećete se moći skrivati još dugo. Idite, prije nego što bude prekasno. Nitko ne smije saznati tko ste. To bi bio vaš kraj. Idite, smjesta.

– Hoćete li vi zaplesati sa mnom?

– Ne dolazi u obzir.

– Samo jedan ples?

– Vama je ovo igra. Idite.

– Zar nema nikakva načina da vas zamolim za ples?

– Ne, nema.

– Na ovom maskenbalu, znači, nitko ne pleše?

Upravo je tada prišla treća žena, s drukčijom, jedva primjetnom, no unatoč tome potpuno neprozirnom maskom, također s tankim velom na ramenima, i šapnula mi:

– Ne vjerujte ovim ženama. Žele vas ubiti. U velikoj ste opasnosti.

– Hoćete li vi zaplesati sa mnom?

– Što vam je, ne dolazi u obzir. I ne slutite što se događa.

S leđa sam tada čuo prodoran muški šapat, na usiljenom, možda čak glumljenom, tvrdokuhanom teksaškom:

– Gospodine…

Okrenuo sam se i vidio maskirana muškarca u crnom fraku. Bio je mršav i elegantan, svečana držanja. Njegovo zamaskirano lice bilo je blijedo, asketsko, poluljudsko, ogorčeno i suzdržano. Oči su mu bile tamne, intenzivne, zlokobne. Efekt što ga je stvarala maska s ptičjim likom bio je groteskan, kao da se neki zalutali i smanjeni vitez usukao do veličine sokola. Dok sam gledao u te oči boje plavog grožđa, obrubljene vlastitim užarenim zlatom, činilo se da se blijedo lice stapa s mrakom i blagim svjetlom grimiznih prostorija, a da samo oči nastavljaju živjeti. Spoznaja da sam smrtonosni neprijatelj javila se u tim očima, a sjaj straha, davno uvježbana i priželjkivana straha u kojemu se dugo uživa i prije nego što se pojavi, brzo se, bježeći iz očiju, proširio kamenim licem poput mračne sjene. Zapanjeno gledajući to sablasno, opustošeno, gnjevom rastrgano lice, rekao sam:

– Pretpostavljam da želite lozinku?

– Ne zanima me nikakva lozinka?

Ipak sam rekao lozinku.

– Točno, gospodine, možda je to lozinka koja nekome može pomoći, ali iz vaših usta ne zanima me nikakva lozinka. Za vas lozinke ovdje ne vrijede.

Duboko sam uzdahnuo, ne znajući što bih trebao reći.

– Žao mi je. Ali čekajte, sjetio sam se, znam, kvaka je u tome da naizgled postoji i druga lozinka, ali zapravo ne postoji jer je pitanje o njoj samo trik-pitanje. Svi smo gledali Oči širom zatvorene, zar ne?

Elegantan muškarac polako je otkoračao na sredinu dvorane i podigao ruku, poput dirigenta. Činilo se kao da se nekome obraća kako bi zaustavio sve što se događa i skrenuo svima pozornost na sebe, ali ja nisam vidio nikoga. Pod stropom se samo pojavilo tanušno svjetlo, nalik tinjajućem svjetlu upaljene kamere, prvi puta od kada sam ovamo kročio. To me podsjetilo da je danas bio najjasniji, ali i najhladniji dan cijelog našeg putovanja. Muškarac je izgledao kao da nepomično stoji u dubokom snijegu. Propuh ga nije mogao smesti, njegovo crno perje nije ni trepnulo. Kraljevski, promrznut i oduvijek mrtav, stajao je, prkoseći propusima, u malom sarkofagu svoje zamrznute vizije. Doimao se kao da je dinastijama udaljen od mene, no dobro sam znao da se, barem u filmovima, mrtvaci uvijek bude i rade neku novu glupost. Pernati muškarac s očima obrubljenima živim zlatom okrenuo se prema meni i rekao:

– Gospodine, rekao sam vam, lozinke ne igraju više nikakvu ulogu. Vi ovdje jedva da i postojite pa vam ni lozinka za izlazak iz pakla ne bi pomogla. Ali ako hoćete, poigrajmo se, vi govorite o lozinkama za ulazak, no koja je lozinka za izlazak?

– Pa…

– Pogodili ste. I nema je.

– Gospodine, bilo mi je drago, ako biste me ispričali, sada bih htio otići.

– Bojim se da to više nije moguće.

– Gospodine, ne mislite li da je ova farsa otišla malo predaleko?

– Odavde više nema izlaska. Napravili ste pogrešno skretanje i sada više nema natrag.

– Ali, gospodine, tko ste vi zapravo? Kinski, jesi li to ti? Kad si samo skinuo taj teksaški naglasak?

– Moje ime, gospodine, ovdje ne znači ništa.

– U redu, evo skinut ću masku.

– Ne trebate, gospodine, nismo djeca. Vaša maska jednako vam priliči kao i meni moja.

– Evo skinut ću i odjeću.

– Ne dolazi u obzir, gospodine. To ćete učiniti u susjednoj dvorani, a onda ćete se i otuširati. Sve će vam se objasniti. Nakon što pojedete juhu, javite mi se opet. Požurite. Vi ste režiser, zar ne? Trebaju nam radnici… tesari, bravari, snimatelji…

Pogledao sam oko sebe, praznu dvoranu, svijećnjake, dvije polugole žene koje su me promatrale više svojim torzima nego očima, čas strastvene i pomamne, čas hladne poput mramora. Po ledu duboko u očima jedne od njih hrabro je hodala malaksala patkica koja je ponegdje imala gotovo boje pauna. Napredovala je hodom umirućega, kojega je ipak, usprkos njegovu jadu, zabavno gledati. Male zimovke, čudno je bilo kako sam odjednom znao da su to zimovke, nije li to Bakerova sablast već neko vrijeme bila u meni, obojile su bijele orhideje pokraj njezinih zjenica, djetlići su se čuli kao da su prekriveni krznom snijega što ga je preko ramena prebacila gola žena. U očima druge žene bilo je podne, i maleni je leptir letio gore i dolje kao da lovi kukce. Nitko ne može letjeti po ovako hladnom vremenu. Možda ga je probudila jedina sunčeva zraka u njezinim očima i on je krenuo u lov oboružan tim snom o ljetu.

Tada sam s leđa čuo treći ženski glas.

– Stanite. Pustite ga odavde. Ja ću ga ubiti! Vani.

Okrenuo sam se prema ženi i začuđeno je pogledao. Bijelo svjetlo poda, gotovo snijega, na kojem je stajala bljesnulo je uvis i odbilo se od njezinih grudi, poput malog plamena. Sokol u očima muškarca s frakom spustio je pogled i zapazio kretnje malog plamena, ali nije odmah napao.

Nisam mogao razumjeti zašto svi tako ozbiljno nastavljaju s ovom farsom i zašto mi toliko prelijepih žena želi pomoći da umrem. Treća žena prinijela je ruku svome ionako jedva vidljivom velu i polaganom ga kružnom kretnjom elegantno otkopčala oko vrata. Veo je skliznuo na pod, kao da je s boce skupocjenog šampanjca svečano otkopčano staklo, otkrivši je potpuno golu.

– Spremni ste ubiti ga? – upitao je muškarac.

– Da, jesam. Osobno ću mu prerezati vrat.

– Svjesni ste što preuzimate na sebe ako to učinite?

– Da.

Muškarac se okrenuo prema meni i rekao:

– Možete ići, presuđeno vam je gospodine. Smjesta napustite ove prostorije. Čim iziđete, počnite trčati, to vam iskreno savjetujem. Ali najprije vas moram upozoriti. Ako, bježeći i skrivajući se, bilo kome kažete makar i riječ o onome što ste ovdje vidjeli, veliko će zlo snaći vašu obitelj, i staru i novu. Razumijete li me, gospodine?

– Kada će me ova žena ubiti?

– To nije naša stvar.

– Kako možete dopustiti da tako lijepa žena izvršava vašu prljavu, besmislenu kaznu?

– Nije riječ o kazni, gospodine.

– Nego o čemu je riječ?

– O mržnji i preziru, gospodine. O srdžbi, o gnjevu. Kazne su bajka, kazne su za malu djecu.

S leđa sam čuo ženin šapat:

– Idite. Ovdje se ne možete spasiti.

Kada je to rekla, strgnula je masku s lica, ali uspio sam vidjeti samo djelić njezina lica jer su me ona dvojica s ulaza već bila zgrabila za ramena i počela gurati prema izlazu.

Nisam shvaćao zašto mi je tajanstveni muškarac prijetio, i na što je mislio kada je zaprijetio da o onome što sam vidio ne smijem nikome reći ni riječi? Pa u podrumu se nije imalo što vidjeti, barem ništa vrijedno skrivanja. Muškarac i tri žene s venecijanskim maskama? Sokoli i snijeg u njihovim očima? Možda je bilo prostorija koje nisam otkrio, skrivenih dvorana u kojima se naveliko orgijalo, mučilo, žrtvovalo, klalo? Je li riječ tuširanje bila namjerno upotrijebljena? Ili mi je u onome što sam vidio nešto promaklo, a čovjek s ptičjom maskom podrazumijevao je da sam to prepoznao? Možda se imalo vidjeti nešto sasvim drugo od onoga što sam ja mislio da se vidi, a što je svima drugima bilo očito? Jesam li nabasao na tajnu za koju nisam znao da je tajna? I konačno, ta žena koja je ponudila vjerojatno svoj život da bi me spasila od jedne smrti, samo kako bi mi podarila drugu, tko je ona? Što će joj učiniti, ako me ubije? Ili je, ponadao sam se odjednom, samo hinila, i ne namjerava me ubiti? Što će joj tek tada učiniti? Premda je cijeli igrokaz bio očita prerada scene iz Kubrickova filma, nisam više bio siguran je li to bio samo moj doživljaj, dok se zapravo događalo nešto sasvim drugo. U svakom slučaju bio sam siguran da prijeteća poruka nije bila fikcija, ali nisam znao od koga mi dolazi opasnost, a još manje sam znao u čemu se sastojao moj grijeh. Što se zaista događalo u tom podrumu, na plesu s maskama, dok sam ja bio uronjen u distorziranu Kubrickovu scenu? Neka je smrtna opasnost bila puštena s lanca na mene, a ja nisam znao ni kamo bih se mogao skriti, niti zašto bih trebao bježati.

S pitanjima se tu moralo stati jer se odjednom sve razlilo u histeričnom glitchu intenzivnih, razbijenih boja i praznina, kao da si od renesansne slike napravio omlet, a kada sam opet vidio nešto razaznatljivo, primijetio sam da je onaj čudan osjećaj izoštrene stvarnosti nestao i da je sve opet uobičajeno mutno, ili razlomljeno i isprekidano. No ono što sam sada vidio uobičajeno nejasno bilo je prestrašno i ne želim o tome više reći ni riječi. Samo ovo: brojni ribiči malko lebde iznad svijeta, vojnici se dime iz žena koje poput kišnog dana sjede na šljunčanom nasipu, nitko ne radi u poljima.