Minus sapiens | Zoran Roško

8.

Putujući na događanja i u mjesta kako tamo ne bih bio, uvijek sa sobom nosim i neku knjigu koju neću čitati. Ali izbor te knjige za mene je važan ritual jer od nje uvijek imam golema očekivanja. Ja naime ne čitam knjige. Kao i drugi pripadnici moje evolucijske grane, šaram po knjigama, precrtavam riječi, i od početnog teksta stvaram novi, ne toliko vlastiti, koliko jednostavno drukčiji, najčešće lošiji, moram priznati. Kao što svatko piše na svoj način, tako i svatko briše na svoj način. Neki od nas, najdraža, početnom tekstu dodaju isječke drugih knjiga ili ilustracija, neki po izvornom tekstu crtaju i stvaraju grafičko-tekstualni kolaž. Ja iznad izbrisanih riječi ponekad dodajem nove riječi, one koje mi u tom trenutku padnu na um, a ti najbolje znaš da je to najčešće nešto jako glupavo ili djetinjasto, uglavnom relaksirajuće i ambijentalno. Početni tekst, kao što lako možeš zaključiti, uopće me ne zanima, važan mi je samo kao nađeni materijal za stvaranje novog teksta, koji, čak i kada nije izrazito različit od izvornog, donosi sasvim drukčiju priču, pjesmu, crtež, ponekad, draga moja, sve to istovremeno. Ne zanima me osobito ni značenje tog novog uratka, nikada me zapravo nisu uzbuđivala značenja, naročito ona temeljna i intimna, to sam vjerojatno naslijedio od djeda, nego mi se najviše sviđa sam čin zanovijetanja, gunđanja, prepravljanja, kao da dok šaram, nekako iz užitka grintam. Čuo sam, draga, da je to poznata stvar jer ima mnogo ljudi koji su sebi dali zadatak baš to rastumačiti, da se žalopojkama i prigovaranjima ne prepuštamo poglavito zbog nekog uzroka, nego da je grintanje užitak po sebi. Ljudi čak padnu u depresiju kada su sretni jer odjednom nemaju više zbog čega grintati. Eto, a ti me najbolje poznaješ, ja grintam dok šaram, prepisujem, nadopisujem, brišem, trgam, kradem. Pravi sin svoga djeda.

Drugi su poetiku brisanja primjenjivali samo u svojem čitanju ili stvaranju tekstova, kolaža i filmova, no ja sam, kao što te, draga, kladim se, uopće ne iznenađuje, uglavnom tako i živio. Ni osjećaji ni događaji, ni moji ni tuđi, nikad me nisu zanimali u izvornom obliku, jer bih uvijek iz njih uzimao samo neki djelić koji me privlačio, a za cjelinu ne bih mario. Nekoga, recimo, tko voli seks, zanima seks u cjelini, mene ne; mene privlači samo neka pojedinost, primjerice položaj nogu, i ništa drugo, ili slučajan dodir bradavice i ramena. Tako sam se baždario da u seksu mogu tragati samo za takvim detaljem, a sve drugo potpuno zanemariti. No nitko zbog toga ne trpi jer sam izvrstan glumac, kao što ti, draga, to najbolje znaš.

Kao što ne čitam knjige, jednako tako ne doživljavam život, ne slušam ljude, ne zanima me što su htjeli reći, kako se osjećaju i što im se dogodilo, ne zanima me čak ni apstraktno značenje života i smrti, ja samo brišem ono što su drugi dali svijetu, sav smisao i besmisao koji su proglasili, i gledam što njihovu životnom djelu mogu učiniti praznina, crnilo, nadopisivanje, korozija. Ne brini se, draga, sve je ovo i puno gore od onoga što ti se čini. To je moja opsesija, brisati tuđe opsesije, šarati po tuđem životnom djelu. Moj je djed tuđe opsesije prihvaćao kao svoje, ja tuđe opsesije rušim, ali u osnovi je to, bojim se, isto: želja da se riješiš vlastitih želja. Jer, rekao bi vjerojatno moj djed, slutiš da si ti sam najdosadniji dio sebe, i da je ono najdublje u tebi samo kolonjska voda, lak za nokte, ruž za usne, pepermint. Stalno se govori da umjetnost stvaraju ljudi za druge ljude, no ja sam uvijek mislio da umjetnost stvaramo za umjetna bića koja će nas naslijediti, kojima će vrijeme biti ono što je nama prostor, medij u kojem se krećeš, gradiš i čije granice stalno osvajaš. Tek će oni koji će kuće i gradove graditi ne više u prostoru, nego u vremenu moći razumjeti i doživjeti ono što nama stalno izmiče. Čovjek je oduvijek bio nešto neljudsko, pa ga i nadživjeti može samo njegova neljudskost.

Uživao sam, draga, u svim tim črčkarijama, ali bio je to, naravno, užitak bez osjećaja, kao kada otkriješ da je užitak još bolji kada ga uopće ne osjećaš. Sinkronizirao sam užitak s nečime izvan sebe, s ritmom nečije tuđe strasti, a za to mi vlastiti osjećaji više i nisu bili potrebni. Bilo je dovoljno biti gumica za brisanje. Kao što si i sama, iz prve ruke to upoznala, najdraža moja.

Ponekad mi je još najuzbudljivije uopće ne otvoriti knjigu, nego je samo nositi sa sobom. Ali jednako tako, ponekad mi je lijepo družiti se s nekom osobom i truditi se ništa ne saznati o njoj, baš ništa, kao da smo potpuni stranci, ili kao da je ta osoba odavno mrtva. Uopće me ne zanima što ta osoba proživljava, važno mi je samo prešarati je, zanemariti, ili, u najboljem slučaju, podcrtati samo neka njezina svojstva i u svojim očima stvoriti osobu koja uopće ne postoji. Draga, možda te osobe, ako ponekad nešto naslute, misle da ih ne poštujem, i ne cijenim, da ih samo iskorištavam, ali mogu ti jamčiti da ih svi drugi ne poštuju, ne cijene i iskorištavaju ih, a ja s njima radim samo ono što te osobe cijelo vrijeme rade same sa sobom: stalno šaraju, precrtavaju, previđaju, preslaguju i stvaraju u svojim očima osobu koja uopće ne postoji, ponašaju se prema sebi kao prema nekome tko je rođen mrtav pa ga je najbolje, nakon što ga se malo iscipelari, takvim i ostaviti. Ne tvrdim da im želim pomoći, staviti zrcalo preda njih, ne, draga, daleko od toga, to mi nipošto nije namjera, te me osobe uopće ne zanimaju na taj način, tko sam ja da im pomažem, ionako im svi žele pomoći, ne, ne, samo želim reći da nisam ništa drukčiji od njih samih. Razlika je samo u tome što oni sve to rade jako ozbiljno, kao da se radi o pitanju života i smrti, a za mene je to, draga moja, samo pitanje smrti. Kao što je, kako neki misle, brisanje tuđih tekstova način da pišeš pjesme a da ne budeš pjesnik, tako je, najdraža, brisanje osjećaja i osobina, vlastitih i tuđih, način da imaš zanimljiv unutarnji život, a da uopće ne budeš osoba, ljudski karakter. Osim u radioaktivnim tragovima.

Sada, tijekom ovog putovanja, Montaigneov sam putopis morao imati uza se uglavnom zbog praktičnih razloga, pa sam u njemu, kada bih ga tijekom dugih vožnja čitao u kočiji, zamisli draga koja je to pokora, najprije morao nalaziti sva mjesta koja se tiču našeg posla, sva spominjanja vode, izvora, zdenaca, česma, toplica, kupališta, kanala, fontana, a u nekim slučajevima i čaša, pehara i vrčeva. No moj bi pravi užitak počeo tek kada bih neke riječi u tim opisima zašarao i onda tekst čitao kao da ih nema, ili bih ih zašarao a iznad njih olovkom dopisao neku drugu riječ. Nekoga zanima otkriti što je Montaigne htio reći i koje je značenje onoga što je napisao i mislio, ali, draga, ti to znaš, mene ni najmanje, mene zabavlja upravo obratno, saznati gotovo ništa, koliko je god manje moguće, i štoviše, prebrisati izvorni tekst, šarati po njemu i napraviti nešto potpuno drugo, nikada i ne saznavši što sam zapravo izbrisao.

Dok šaram po Montaigneovu putopisu, imam neke zamisli, a neke će mi sigurno doći s vremenom. Najdraža, otkrit ću ti, ali ovo je samo za tvoje uši, premda ne znam kamo sam ih stavio, sada često iznad prešaranih riječi nadopisujem druge riječi sve dok izvorni tekst ne postane svojevrstan vampirski dnevnik. Montaigne postaje monstruozan lik koji obilazi europske kupelji krvi nadajući se da će izliječiti svoju boljku i iz muda izbaciti komadiće skamenjene sperme, spermalne kamence. Kupa se u krvi, ispija čaše i vrčeve vrele i hladne krvi, ždere i loče u kanibalskim gostionicama a ponekad spava s kurtizanama, i to je zapravo sve što radi. Ali neće tako idilično biti stalno, najdraža, i sama najbolje znaš da nikada nisam bio protivnik drame, u nekom će trenutku sve krenuti nizbrdo. Nažalost, dok uživam u šaranju i nadopisivanju, moram istovremeno pratiti pragmatične podatke kako bismo znali prema kojem sljedećem mjestu trebamo krenuti, jesu li ceste prohodne, vlada li negdje epidemija, ima li bandita na cestama, kakvi su folklorni zakoni domorodaca, kakva je ponuda u gostionicama i slično, jer Gilgame, draga moja, misli da je to moj posao. Gad.