Minus sapiens | Zoran Roško

34.

Kinski je u moju sobu uveo nekog Indijanca koji je dva dana trčao za nama jer je silno želio dodirnuti kameru, koju je prošlog tjedna, kada smo prolazili njegovim zavičajem, začudo, bio zapazio u mojim rukama. Izvadio sam rezervnu kameru iz drvenog kovčega u kojoj je skrivam od pogleda domorodaca, i pružio je ovom iznimnom Indijancu, od kojeg sam vidio samo narančastu plohu po kojoj se prelijevalo neko metalno-sivkasto perje. Njegov ga je nagon vodio kada je kameru uzeo u ruke. Instinktivno je znao što treba napraviti. Smjesta je iz ruke snimio nekoliko prelijepih kadrova šume koja se vidjela kroz prozor i nekoliko kadrova s predmetima koji su stajali razbacani po podu, a koje ja nisam ni morao vidjeti. Snimio je, pretpostavljam, i Kinskog kako pod blagim večernjim svjetlom, nalakćen na prozorsko okno, gleda nekamo u daljinu, koja mu je međutim ležala već pred nosom. Mene je snimio kako glumim patku. Nažalost, u tim kadrovima nije bilo ni potoka, ni izvora, ni česma, pa nam nisu bili od koristi. Kada je izlazio iz sobe, učinilo mi se da mi njegovo nesretno perje maše, poput djeteta.