Minus sapiens | Zoran Roško

77.

Danas vidim mnogo jasnije, naročito sve ono što mi se pojavljuje na rubovima vidnog polja, dok je ono što se pojavljuje u sredini mnogo mutnije. Proslavili smo to time što je Kinski rekao da je u jednom filmu čuo da se sve događa s razlogom, ali da razlozi obično nemaju visoku inteligenciju. Taj sam dio razumio savršeno jasno. No potom je i rekao da sam ja blabla, nešto, što je na jeziku mjesnih Indijanaca opisni pridjev za nešto, a ja ne znam za što. Kad sam Kinskog poslije čak uspio pitati što je to bio rekao o meni, iz njegovih se usta čulo neko čudno pucketavo zujanje, kao da užarenim kliještima čupaš pticu pod naponom koja samo kljunom viri iz starog radioprijemnika. Nakon toga se, učinilo mi se, tajanstveno nasmiješio i otišao prema svom šatoru.

Sada sam se tek sjetio da sam jutros, odmah nakon što sam se probudio, opet vidio onaj crveni glitch. Iskočio je iz zraka, ili mjesta koje je zauzimao zrak, čim sam otvorio oči, veći nego ikada. Vrišteći metalni zvuk parao mi je uši a usne crvene životinjice polako su se micale kao da želi da joj čitam s usana. I zaista, gotovo nevjerojatno, odjednom mi se učinilo da napokon shvaćam što mi želi reći. Pokretala je usne uobličujući, bio sam potpuno siguran, riječi Bježi odavde, stiže! Palo mi je na um da je vrišteći zvuk cijelo vrijeme bio nešto poput uskličnika, interpunkcija koja je trebala naglasiti koliko je poruka hitna, važna i sudbonosna. Usprkos svemu u što nas je obrazovanje htjelo uvjeriti, činilo se kao da mi glitch, greška u postojanju, a ne samo postojanje, želi nešto reći. Bježi odavde, stiže! Ili je ipak bilo stižemo? Tko stiže? Gdje je to odavde, i kamo da pobjegnem? Kada bih i znao kamo da pobjegnem, ne bih znao odakle da pobjegnem.