Minus sapiens | Zoran Roško

4.

Prizor preda mnom odjednom puca, kao da je bio snimljen na filmskoj vrpci koju je nešto prerezalo. Sve se zacrnjuje i postaje bijelo. Ono što ponovo vidim počinje iz mraka i iz svjetla. Djed mi učvršćuje glavu i udara po njoj čekićem. Najprije lagano, onda sve jače. Pokušava otkinuti kamen s moga tjemena. Dok djed lupa čekićem, cijeli svijet pada u moje oči iz velike visine, golem, krvav i bijel. To je prva slika u mome sjećanju, vjerojatno lažna, nedovršena slika moga djeda koji me porađa, ili spašava, ili ubija.

Ako neke ljude rađaju djedovi, a ne majke, moj grandiozni djed, najveća operna figura naše obitelji, sigurno bi bio sposoban za takav podvig. Sve je za njega bilo istovremeno uzvišeno i želučano. Dok su drugi ljudi tragali za autentičnom sudbinom, on je svoj život prepisivao od drugih, boljih od sebe, kako je govorio. Bio je avanturist, terorist, ptičar, žigolo, ljubitelj Rilkea, plavih planina, vina, škampa, tučnjava i pištolja, no u svemu je tome bio lažan i uživao je u tome. Plaćeni serijski ubojica i ubojica iz gušta, nije vjerovao u nasilje, mislio je da su strasti i nagoni samo najuporniji izrazi samoljublja, a ubojstva rutinski oblik akumulacije kapitala prečacem. Uvijek ga je zanimala politika, ali radije je prihvaćao političke stavove drugih ljudi: bio je i preuranjeni i zakašnjeli fašist, i misionarski i salonski komunist, a demokraciju njegovi prijatelji, koje je oponašao, nisu nikada uspjeli razumjeti. U politici je riječ o vladanju, a ne o istraživanju masovnog ukusa i pristajanju da te drugi siluju, tvrdili su. Najdulje je ipak pribjegavao monarhizmu jer je, kao smješniji i jednostavniji čak i od fašizma, općenito od sljedbenika zahtijevao najmanje truda. Iskreno je, poput obožavatelja, vjerovao u profinjene i kompleksne osjećaje pa je uvijek radije oponašao ono što osjećaju drugi ljudi; vlastitim osjećajima nije pridavao važnost jer nije vidio čime bi mogli zaslužiti njegovo poštovanje. Za njih je, kada bi bio baš naročito dobro raspoložen, mogao gajiti tek neku općenitu, lažnu, gotovo kršćanski okrutnu sućut. Ponosio se time što mu se u životu ne događa ništa jedinstveno i što nema nijednu originalnu zamisao, nikakav neusporediv doživljaj; svoju karijeru gradio je na krađi, krivotvorinama, preradama i prilagodbama. Kada slijediš tuđu veliku ideju, nije toliko važno jesi li je u svakoj pojedinosti dostojan, veličina koncepta nadjačava sve tvoje pojedinačne promašaje – čak je i tu svoju glavnu životnu misao preuzeo od nekoga drugog. Kada bi „oponašao“ ono što mu se činilo da je primjerice proživio neki filmski lik, djed bi se ponekad zapitao je li krađa osjećaja prava stvar, a odgovor je uvijek bio isti: naravno da jest. On sam, mislio je, nikada neće doživjeti ne samo ništa bolje, nego čak i ništa donekle gore od toga. Zanositi se, potpuno neosnovano, očekivanjem da bi se i njemu moglo dogoditi nešto zanimljivo i posebno, tvrdio je, bio bi, premda lijep, samo ekstremno slijep egoizam. S oduševljenjem je dočekao da tuđi filmovi režiraju njegov život jer se tako mogao prepustiti nečemu što mu se nesumnjivo sviđa i u što dokazano može imati povjerenja. „To define is to distrust“, citirao je nekog slavnog književnika. Nije želio biti izniman i samosvojan, nego duboko i u svakoj pojavnoj pojedinosti određen onime što ga je okruživalo i determiniralo. Granice iskustva drugih ljudi granice su moga svijeta, govorio je. Dok su svi gotovo religijski vjerovali žudnjama, koje su za njih bile valjda suvremeno utjelovljenje anđela, moj ih je djed ismijavao, tvrdeći da su samo seljačka zabava, da su ograničena dosega, monotone, pijane, promiskuitetne, dementne i tragično neinteligentne. Predati se vlastitim žudnjama najbolji je način da se nikada ne makneš iz svog sela, govorio je. No djed svejedno nije htio biti ništa bolji od drugih, a uvid da su drugi idioti nije htio pretvoriti u dokaz svoje nadmoćnosti, nego u još snažniju izliku da i sam bude još gluplji. Želio je biti savršen promašaj svojega vremena, prema načelu Oslobodi svoj um za tuđa iskustva, a guzica će naći opravdanje. Kvragu, jastvo je tumor svijesti, govorio je djed, ne želim biti autor, nego turist svoga života. Kroz život trebaš prošetati i izići, ne misliš valjda u nešto od toga povjerovati. U to su doba takve tvrdnje bile u duhu vremena i nitko se nije ni osvrnuo.

– Gledaj – pričao mi je – jednom sam bio poludio za nekom ženskom u kafiću, kako to već ide. To je na kraju završilo jako loše. Seks, grebanje po leđima, smrt, znaš već, cijeli taj cušpajz kršćanstva i heavy metala. Znao sam, naravno, da je moj zanos bio posljedica alkohola, ali zar i drugi moji osjećaji nisu bili učinak nekog alkohola, zar mozak stalno ne peče neku rakiju, afekt je uvijek efekt? Svaka je emocija trenutak slabosti. Zato su mi važniji osjećaji i emocije drugih ljudi, oni ipak prolaze neko socijalno filtriranje, neku, jebem im mater, kakvu takvu, destilaciju. Ako me netko prezirao, ja sam tome uvijek više vjerovao nego vlastitim obrambenim osjećajima. Ako su me ljudi mrzili, vjerojatno su bili u pravu. Ako sam ja nekog volio ili mrzio, vjerojatno sam bio pijan. Kad sam ubijao ljude, uvijek sam vjerovao da je njihova mržnja opravdana i da imaju svako pravo na osvetu. Nikad nisam ozbiljno uzimao u obzir vlastite razloge zašto ih ubijam, to su mogla biti samo jeftina samoopravdanja, ili čak ni to, obična ravnodušnost. Ubijao sam ih jer sam vjerovao osjećajima i idejama drugih ljudi, svojih prijatelja.

No ipak ga je sustigla strašna ironija jer je upravo najprodavanija, najpopularnija kopija, koju su oduvijek s lakoćom pušile stotine milijarda ljudi, njega stalno zaobilazila. Iako je bio jako pametan i dosjetljiv kada je trebalo ubijati druge ljude, on sam nije znao umrijeti. Smrt se svim silama odbijala od njega. Svi smo zbog toga trpjeli, a najviše on. Bio je prezdrav, prepun života, poput tumora. A silno je želio umrijeti, kao da je život u međuvremenu postao nešto zastarjelo, što već neko vrijeme lijepo izgleda samo na filmu. Na magnetofonskoj vrpci snimio je svoju, u krugu naše obitelji slavnu „nekropastoralnu poslanicu“ i premda smo isprva mislili da ju je namijenio nama, preslušavao ju je na koncu na nekom starom magnetofonu samo on sam, kao da je htio otkriti što se krije iza onoga što je rekao, jer on sam to, čini se, i nije znao. Netko drugi u njemu nešto mu je poručio a on je to silno želio razumjeti: „Kada shvatiš da nema nade, trudiš se da stvari postanu još gore kako bi se pomaknuo bilo kamo, ali stvari ne mogu postati još gore, već je sve toliko popunjeno da nema mjesta ni za pomaknuti mali prst, ni za smrt. Tvoje tijelo bit će višak, prelit će se iz čaše, na groblju neće biti mjesta za tebe, morat će te ostaviti nemrtva, negdje sa strane, u nekoj plastičnoj vrećici. Čovjek je smrti strano tkivo, ne prepoznaje ga više. Preostaje nam samo beskonačan život jer život trpi sve. Kamen ne tolerira shizofreniju i Escherichiu coli, ali život ih naprosto obožava.“

Koliko sam samo puta pokušao zadaviti djeda, brat je u njega pucao iz pištolja i četiri vrste pušaka, polijevao ga je benzinom i pokušavao zapaliti, ali ništa nije pomagalo. Nije nikamo htio ići, niti je išta htio vidjeti, i samo bi ostajao – na krevetima, na foteljama, na podovima, na stolcima. Nikako da barem jednom i nestane. Jednostavno nije znao umrijeti. Stalno nam je pred očima, i ne znajući više koliko smo puta to vidjeli, kako brat bijesno baca novine na pod, uzima sjekiru i pokušava djedu odsjeći glavu, a sjekira se odbija kao od automobilske gume. Razočarano uzdišući, djed se okreće na drugi bok i namješta si jastuk pod glavom, a iz vrata mu možda iscuri samo nit ljubičasta svjetla koja poput svilena šala sklizne na pod i ubrzo nestane. Ili je ipak mučnije bilo kada smo ga ubijali pred vratima njegove kuće, a svi su susjedi gledali. O tome je poslije u jednom svom romanu pisao Richard Brautigan, koji je bio jedan od susjeda. Nakon što smo bili ispalili deset metaka u njega a on nikako nije htio umrijeti, na kraju smo morali zavapiti: „Djede, molimo te, tako ti boga, umri, ne želimo više ovako ubijati vrijeme“, a on je rekao: „Ok, umrijet ću, ali nemojte više pucati, zbog sebe, ovo je blamaža, ljudi gledaju.“ „Ni metka više“, rekao je brat. „Ok, evo, mrtav sam“, rekao je djed, ali nije bio. Da je bilo pravde, djed bi već tada bio mrtav, na pola puta u polurajski polupakao. Tek bi ponekad zastao da se odmori u nekoj bijeloj kući u sjeni kokosovih stabala na čijoj ga verandi dočekuje žena u dugoj bijeloj haljini s dioptrijom zla u očima i poziva ga da uđe u kuću. Djed bi je, siguran sam, istog časa smaknuo, toliko brzo da ne bi stigla pokazati koliko je zla svijet izgubio s njom, kako je govorio stari kauboj Brautigan, tako da i ne bi znala da je mrtva te bi nastavila dočekivati ljude na verandi, šireći oko sebe relaksirajući miris esencije zla, odjevena ili gola, ovisno o dioptriji prostora.

Mi smo obitelj koja stalno putuje, više kroz vrijeme, nego kroz prostor, „zbog posla ili zbog užitka“ – nitko od nas ne zna razliku, ali ni sličnost. Slijedimo vrisak. Putujemo i brišemo mjesta za sobom, ispiremo ih samim gledanjem, samim življenjem, pa od njih, kao u Tetrisu, ostaje samo ono što nismo razumjeli, ili nismo riješili. Ponekad za nama ne ostaje ni traga, ponekad ostaju gotovo netaknute, goleme površine gradova, polja, šuma, ljudi i životinja. Premda gotovo nikada ne putujem u pratnji svojih najbližih, moja obitelj, točnije, jedan njezin dio, uvijek je samo na korak od mene, makar otišao u neko drugo stoljeće ili na Sjeverni pol. Oni su moj Tetris, prikovani za mene poput nerješiva problema koji me progoni i na kraj svijeta. Isto tako, zbog nekog razloga koji nikada nisam uspio dokučiti, nikada ne putujemo svi zajedno, niti smo ikada svi na okupu. Djed, sestra i brat održavaju odnose i često ih viđam zajedno, u zadnje vrijeme doduše uglavnom zbog uvijek istog neuspješnog razloga. Oca, majku i drugu rodbinu, ne znam zašto, niti ikoga pitam, ne viđam.

Iz sobe koja je, čini mi se, meni s leđa, ali nekako istovremeno negdje gore i dolje, zove me brat. „Čekamo te“, čujem ga, ali sada mi se čini da mu glas prenose leptiri iz nekog zvučnika. Ustajem se i krećem prema sobi iz koje vjerujem da dolazi njegov glas, ili u kojoj je taj glas bio snimljen. Brat opet sjedi u uglu sobe s uhom pripijenim uz staromodan, mesijanski radioaparat od tamnosmeđeg bakelita i dešifrira tajanstvene emisije za koje vjeruje da su poruke mrtvih. Čuje se samo nešto nalik šumovima koje bi mogla stvarati veoma stara, prazna magnetofonska vrpca, puna leptira, premda se može reći i bilo što drugo jer on u tim šumovima i krčanjima, ili u nečemu između njih, ili iza njih, prepoznaje upute, pravilnike, objašnjenja, izvještaje, zakonike, i diktira ih sestri, koja ih zapisuje u posebnu crnu bilježnicu sa zlatnim rubom, stalno se nadajući da će jednom dešifrirati kardinalni mesijanski priručnik za umiranje koji će se moći primijeniti i na djeda. „576 777 nose 45 9 888 9 bijela krzna 212 77 prozirna 458 586 546 6 64 4 čekaju 22 67“, diktira brat, a svjetlo u očima postaje mu sivo, pa narančasto i crveno, kao da se u njima rastapa neka mesijanska žitka masa. Brat je zgrčen uz radioaparat, ali istovremeno stoji s nekim metalnim metričkim predmetom u ruci, možda je to slavno mesijansko ravnalo, i polako se s leđa primiče djedu koji sjedi pred prozorom i, poput leptira, gleda u daljinu.

Kroz prozor se vidi dolina, prošarana svjetlucavim livadama, u kojoj visoke peći nekadašnje ljevaonice željeza, ili tornjevi goleme tvornice odavno nepoznate namjene, probadaju nebo, crno i istovremeno ispunjeno nekim, možda mu čak stranim crvenilom. Ruševinu djed promatra svaki dan satima, zuri u nju kao opsjednut, i s vremena na vrijeme, kada na njoj primijeti nešto novo, ili nešto još starije, nisam siguran, snima je fotoaparatom s golemim objektivom koji uvijek spreman stoji na stalku pred otvorenim prozorom. Tog je časa iznad visokih dimnjaka iznenada proletjela neka ptica, možda sivi sokol, možda samo neki vrisak, a djed je isti čas okinuo, nekoliko puta, brzo, kao da puca iz poluautomatske puške.

– Strojeve su pojeli crvi, struju su pojeli ljudi, ljude je pojeo mrak, djecu je pojelo svjetlo – govori djed sebi u bradu.

Sunčevo svjetlo, dotad ravnomjerno rasuto po cijelom prostoru, skupilo se sada u samo jednoj crvenoj točki izgubljenoj u bijeloj magli nad dalekim poljima, kao da se prestrašilo fotografiranja, učinilo mi se.

– Druge ljude ne samo da nisi smio ubiti, nego si to morao učiniti.

– Lijepa je. Volim tu zrnatost – govorim ja dok stoti put gledam fotografije razbacane po stolu ili uramljene na zidovima.

– No zar nije ljepota ono što uništava stvari? Zar ne bi stvari ispale bolje da ljepote i nije bilo?

Na stolu je i jedna fotografija koja svojim zračenjem povećava tamu u sobi a oko nje je mnoštvo sitnih instrumenata, odvijača i skalpela, malih mikroskopa, namotaja raznobojnih žica i svilena konca, čudnih prozirnih zupčanika, injekcija i čašica s gustim, mirišljavim tekućinama.

– Ne diraj tu. Još je popravljam.

– Što joj je?

– Vrisak.

Kada je djed ubijao onu dvojicu u podrumu, brat i ja, dvanaestogodišnjak i desetogodišnjak, držali smo im ruke i noge. Sada, nakon što ga je udarcem ravnalom brat srušio na pod, na isti način držimo djeda, a sestra mu pokušava izrezati srce nečime što nalikuje, koliko god je to smiješno i reći, kliještima neonskog jastoga. Djed se ne opire, ali gunđa, unaprijed razočaran, uvjeren u neuspjeh. Prsa mu postaju prozirno-zelenkasta, puna svjetlosnog maslaca, mekana na dodir i nekako nalik ptičjima. Sestra shvaća da nije trebala ni pokušavati i ljutito odbacuje kliješta. Bijesna, cipelom udara djeda u glavu i viče – Dosta je, ne možemo više, daj više jednom!

Gledam djedov proziran torzo i pada mi na pamet: „nijedno te mjesto ne vidi, moraš promijeniti svoju smrt.“

– Sjećaš se kad si mi čitao Rilkea, ono da nema mjesta koje te ne gleda i da moraš promijeniti svoj život. Ako te sve promatra, ako je svijet kamera, onda si ti zapravo figurica na ekranu, svi smo stalno, oduvijek, na nekim ekranima, tako sam ja to bio shvatio. Ali ako te svijet ne vidi, uopće ne možeš dospjeti na ekran, odbačen si, dakle ne možeš ni umrijeti.

– Ili si umro još davno, prije nego što je snimanje i počelo.

– Daj…

– A ti bi radije bio vječno mrtav na nekom ekranu?

– O čemu ti? Pa svi smo mi živi…

– Puno čitaš.

– Djede!

– Sine…

– Okej… evo, fotografiraj nas.

– Pa što drugo i radim? Iz dana u dan.

Kroz prostor nešto brzo pada, kotrlja se a onda tresne o dno, kao da je cijela soba dimnjak. Djed prilazi komodi i iz jedne ladice vadi namotaj magnetofonske vrpce a onda ga spretno učvršćuje na svojem magnetofonu, koji kao da je proizveden u 16. stoljeću. Pokretom ruke poziva me da sjednem i slušam. Nakon zvukova što ih je moglo stvoriti postavljanje mikrofona i pomicanje predmeta odjednom se čuje tih, dubok, rastegnut glas, ili ga takvim čini usporeno okretanje vrpce, glas odnekud poznat, premda izbijeljen i nagrizen pucketanjima, šumovima i odjecima u prostoru. Mogao bi to biti djedov glas, kako bi zvučao 1920., ili 1520., izgreben putovanjem kroz vrijeme, a mogao bi biti i moj, kako bi zvučao na Edisonovim poligrafskim cilindrima ili na starim, srebrnim ogledalima kada bi ih se stavilo na gramofon.

„Značenja možeš prenijeti drugim ljudima, više ili manje uspješno, nije sada važno, to je priča za sebe, ali ima nešto drugo, odavno poznato filozofima, ali obični ljudi ne razmišljaju o tome. Kad god nešto doživljavaš, što god to bilo, misao, osjećaj, opažaj, činiš to na način koji je poznat samo tebi. Nitko, čak ni bog, nikada, ali baš nikada, neće saznati kako je to iznutra biti ti. U svakom svom osjećaju apsolutno si usamljen. U cijelome svemiru nema nikoga tko može znati kakvo je točno iskustvo kada ti vidiš nebo ili osjetiš oštricu žileta na vratu. Ljudi te mogu mučiti, čuti tvoje urlike, čak racionalno i empatijski razumjeti što doživljavaš, ali svejedno nikada nitko neće saznati kako iznutra izgleda tvoj bol. Zbog te jedinstvenosti svaki tvoj doživljaj apsolutno te odvaja od ostatka kozmosa. Tvoj specifičan unutrašnji doživljaj za svijet je zapravo višak, čista rasipnost, u svemiru ne postoji medij za razmjenu tog iskustva, za nj izvan tebe uopće nema mjesta, a takav izoliran, ni sa čime u dodiru, jednako može zauvijek plutati beskrajnim svemirom, poput kapsule, ili ležati pod zemljom, nerazgradiv, poput plastike. Prenijeti možeš riječi i misli, ali vlastito iskustvo tih riječi i misli nikada. Ono što je za tebe najživotnije, najviše tvoje, za druge je poput smrti, nešto izvan svakog dosega. Tvoj unutrašnji svijet za njih je sablast, a ne nešto živo. Mrtav si im još dok si živ. Ali mrtav si i sam sebi, jer ne možeš otkriti otkud ti dolazi taj unutrašnji osjećaj. Imaš ga, ali ne znaš zašto i kako. Iako vlastito iskustvo osjećaš naizgled izravno, iznutra, i čini ti se da je ono nešto najizvornije i najviše tvoje, živim se osjećaš samo zato što je to iskustvo zapravo mrtvac koji leži u tebi. Od rođenja u tebi živi sablast. Ta sablast si ti.“

Djed odsutno gleda kroz prozor i čini se da ne namjerava komentirati snimku. Sivkasti dim diže se iz tvornice, ne zna kako da ode u nebo pa se polako vraća i miješa s bijelim dimom koji se diže iz zemlje.

– Znači, zato želiš umrijeti? Jer si već sablast?

– Svijet te ne vidi, sine.

– Svijet ipak može vidjeti ono što smo izvana, naša tijela, naša djela. Zar to nismo mi?

– Ali to je već odavno izbrisala smrt.

– A tko si onda ti, ovo tijelo koje pokušavamo ubiti?

– Ne znam, a ni vi mi ne možete pomoći. U istom smo loncu.

– Ako si mrtav, kvragu, zašto želiš umrijeti još jednom?

– Negdje smo zapeli. Ovo je gletshn, neki glitch, vjeruj mi, ne prava smrt. Neki kvar u 4D printeru.

– Ali hipnotiziranost potpunim ništavilom? Nije li to puberte…?

– Ehej, polako, što ti je? Sve je to samo pitanje tehnologije. Zar opet moramo o tome? Život je dizajn u kojem se sve događa unutar poznatih parametara. Sve što je živo boji se nepredvidljivog. Da bi se približio nekoj životinji, moraš izgledati poput nje, moraš mirisati, misliti, kretati se poput nje. Samo ti smrt, potpuno novo sučelje, samo ti ona može otkriti nešto potpuno nepredvidljivo, tresnuti te nečime izvana, izbaciti te u sav taj beskraj koji te čeka. Možda te voli, možda vreba na tebe, ili je ravnodušan, vrag će ga znati. Život je stroj za pretraživanje po poznatim ključnim riječima… sine, život je samo živi Google.

– Ali što ako nakon smrti nema doslovno ničega, nikakva pretraživača, pa ni nikakvih iznenađenja?

– Čisto ništa bilo bi još i najveće iznenađenje. No ne treba očekivati tako puno.

– Morbidan si.

– Nisam ti ja filozof, samo običan potrošač, ovisnik. Cijeli sam život oponašao druge, i bilo je dobro dok je išlo. Ali život je iscrpio svoju ponudu za mene. Sada mi samo preostaje okrenuti se sljedećem dobavljaču. Tumaram s praznim pištoljem u ruci i metkom u glavi. Pitanje je, kako da dođem do tog metka.

Gledam fotografiju na stolu okruženu žicama i instrumentima, i čini mi se da vidim kako se u njoj nešto miče, poput crva.

– Ej, djede, brzo, dođi, ovdje se nešto miče.