Minus sapiens | Zoran Roško

5.

Montaigne je brzo prošao kroz ovo mjestašce, kao kroz zeleni semafor, ali ja sam tu slučajno upoznao, ako se to tako može reći, vlasnika cijelog ovog kraja, grofa, vojvodu, kaštelana, čije ime uopće ne znam izgovoriti, koji je, primijetivši cijelu moju šarenu svitu u pratnji vojnika zaštitara i mnoštvo teško natovarenih kočija, morao zabezeknuto zaključiti da sam iznimno važan gost, i htio je prema meni biti naročito ljubazan, uslužan, podatljiv, snishodljiv, licemjeran, razmažen, tugaljiv i glup, nadajući se možda nekoj nepredvidljivoj koristi od ovakva susreta. Ponudio mi je da svratim u njegovo veliko zdanje okruženo šumarkom, pticama, potocima i zrakom, izgrađeno prije nekoliko desetljeća na obližnjoj uzvisini, drsko izdvojenoj od daščara u kojima su živjeli njegovi podanici, njihovih svinja, prljave djece i kreštavih glasova, tako sam barem ja zamišljao jer on mi nije rekao ništa, a i da mi je rekao, kako bih ga razumio. U tom arhitektonskom šlageru koji sam ja vidio samo kao neki talog na dnu dalekozora, on je boravio samo u rujnu jer je ovdašnja klima, kako se naširoko preuveličavalo, upravo tih dana bila najugodnija i stoga najpogodnija za fizički razvrat tijekom tjedna i duhovni razvoj nedjeljom. „Ovaj oblak najstariji je u mjestu, a oni tamo u daljini, nažalost ne nad našim krajem, tamo su još od doba starih Rimljana“, ponosno mi je otkrio grof. Kako sam to razumio, nemam pojma. Pitao sam ga što zna o ovdašnjim izvorima, zdencima, česmama, potocima, čašama, i općenito o svemu što se ticalo našeg filma. Premda nije razumio moj jezik, pretpostavljao je da sam, vjerujem, Englez, i razmišljao je jesam li rastopiv u vodi. Uvijek bi mi primjereno odgovorio a ja uglavnom nisam ništa razumio od njegovih izričaja i nekako bismo se uvijek našli na pola nerazumijevanja, a ja bih ionako shvatio ono što bi mi se prohtjelo, ali to bi, pokazalo bi se, bilo više nego točno, čak i nekako točnije od onoga što je grof, vojvoda, kaštelan zaista rekao. Puno sam kimao glavom i pokazivao rukom na ono što bi me zanimalo, čašu s vinom, pladanj s pečenim, probajmo pogoditi, jarebicama, bokal s meni nevidljivim voćem, žarko crvenu plohu na pomoćnom stolu, distorzirane fotelje, izduženi histerični glitch na podu. Iskoristio sam prvu prigodu, kada je on morao nešto hitno obaviti s poslugom, i iskrao se iz kuće kako bih se nekako prošetao dvorištem i okolnim poljem i, pretpostavljao sam, lijepim šumarkom. Ispred kuće bilo je neko stablo koje sam isprva više čuo nego vidio jer mi se šum njegove krošnje prikradao s leđa, poput moralnog imperativa o kojem je slavodobitno govorio Kant. Kada sam se okrenuo i ugledao ga, s njegovom crno-bijelom krošnjom, kao iz nekog od filmova 1930-ih, na koje su ljudi uglavnom postali alergični, možda je to i bila scena iz nekog filma koji sam davno gledao, smjesta sam se zaljubio. Kao neki ekspert za gravitaciju, popeo sam se u krošnju i sjedio gore valjda satima. Grof, vojvoda, kaštelan i njegova posluga dozivali su me valjda svakih petnaestak minuta samo da priupitaju jesam li dobro, jesam li žedan ili gladan, bi li moje gospodstvo željelo nekako ipak malo prileći i u mekanu krevetu nakon duga puta možda mali san staviti pod glavu. Nisam znao koje je to stablo bilo pa sam ga u sebi zvao hrast jer je to, ne znam zašto, uvijek prva riječ koja mi padne na um kad pomislim na šumska bića.

Sjedio sam u krošnji, gledao uokolo i pokušavao se prisjetiti ugodnim nuklearnim zračenjem presvučena dana kada je, u jesen neke od onih godina na početku novog tisućljeća, Madonna gostovala u nekom gradu u okolici, ili je to ipak bila Lady Gaga, možda čak tu, u susjedstvu. Nisam tog dana doživio ništa naročito.