Minus sapiens | Zoran Roško

10.

Sablast pisca Sebalda prilazi mi i gleda me u oči, kao da me želi prekopirati. Zamišljam kako me sablast pokušava zamisliti dok sjedi u nekoj sobi s knjigama, u nekoj udaljenoj kući u Molussiji, pokušavajući iz daljine vlastitim riječima opisati ono što se meni događa ovdje, stotinama kilometara i tko zna koliko stoljeća dalje. Staklo na prozoru kočije zaprljano je čađom, slinom, spermom i uljem. Moji suputnici sjede u polutami na istrošenim sjedalima s tamnoljubičastim presvlakama, svi dušama okrenuti u smjeru vožnje, udaljeni jedan od drugog koliko je to moguće i tako ozbiljni kao da nikada u životu nisu jebali. Samo je Sebaldova sablast razigrana i stalno otvara usta, kao da šalje neke balončiće koji, lebdeći najprije u prostoru između nas, na kraju završe negdje na mome licu, ili i dublje, u meni. Njima nasuprot samo sam ja, nalakćen ležeći na nešto manje istrošenom sjedalu i gledajući u iskričavu plavu plohu ispred sebe, koja se nervozno pomiče kao u nekoj kompjutorskoj igri. Daleko od sviju nas, u jedva vidljivom dijelu kočije ukočeno sjedi naš sluga stalno iščekujući neku zapovijed, premda se mi, u za nas neprirodnom prostoru kočije teško možemo i dosjetiti neke zapovijedi. Još dalje, u dnu kočije koji se jedva može nazrijeti sjedi drugi sluga, koji smije općiti samo s prvim slugom i u svemu mu je podređen pa mi jedva da ga ikada i vidimo. Kinski je vani, sjedi između kočijaša i njegova pomoćnika jer je odlučio više ne podnositi profesionalnu aroganciju, kako se izrazio, naših radnika, snimatelja, rekvizitera, scenografa, kostimografa, šminkera, ljudi koji nam zapravo uopće ne trebaju jer snimamo samo izvore, česme, čaše, boce i sve drugo što je u nekoj vezi s vodom. Ili je pobjegao zato što je netko od nas prdnuo. Većinu vremena kočija se spuštala nizbrdo prema rijeci i kupoli što je nad njom grade ptice. Tek bi se povremeno, a možda i stalno, čula škripa kotača dok smo jurili dalje, pored, kako je to u mojim očima pokušavala naslikati Sebaldova sablast, ubrzano nestajućih dvorišta i gotovo prestravljenih vrtova, prema prozirnim močvarnim poljima koja su se protezala ispred sve opasnijeg istoka. Sada pred nama, ako razumijem što mi predočava sablast, nema ničega osim povremeno pokoje osamljene kuće čuvara ptica, nekoliko poluraspadnutih zidića i čunjeva od opeke. Pomišljam da su to ruševni ostaci bezbrojnih vjetrenjača koje će se, nakon što se uskoro jedna za drugom ovdje počnu vrtjeti, ubrzo i raspasti, toliko temeljito da će njihove ruševine sezati nekoliko stoljeća unazad, pa bih čak i ja ovdje u 16. stoljeću lako mogao vidjeti njihove obrise kada bih samo uspijevao razaznati išta više od crvenkastih kvadratića koji prilaze i odlaze, ostavljajući za sobom samo titravi trag, nalik mirisu.