Minus sapiens | Zoran Roško

11.

– Kao što je istina da stojim tu pred vama – deklamirao sam svojim radnicima na livadi pokraj puta – tako ću jednoga dana dovesti veliku operu u ovu džunglu. Ja sam izumitelj kaučuka, samo će preko mene kaučuk postati slavna riječ, citirao sam po sjećanju Fitzcarraldov govor. Šalim se, naravno, iako to vama, čini se, ništa ne znači, jer sudeći po vašim pogledima, koje doduše vidim u daljini, kao da su na planinskom obzoru, nitko od vas nije gledao Fitzcarralda. Kinski, barem ti? No dobro, ja sam izumitelj, čega sam ja izumitelj? Ima li netko ideju? Ok, ja preko brda neću prenijeti parobrod, ne, ni cijelu rijeku, ne, prenijet ću čašu vode.

Odjednom mi je pred očima bljesnulo nešto crveno, nešto poput razlomljene crvene ploče, čuo sam zujanje tisuću metalnih vrpci, a onda sam opet vidio radnike, čini se nekoliko desetaka minuta kasnije. Vidio sam ih, ili sam se samo živo sjećao trenutka kada sam ih bio vidio nešto ranije.