Minus sapiens | Zoran Roško

14.

U tom gradu ili, vjerojatnije, u njegovoj okolici, kasnih osamdesetih, čini mi se da su bile kasne osamdesete, s nekom sam djevojkom kojoj se više ne sjećam imena proveo nekoliko dana u jednom trošnom hotelu uz rijeku. S prozora se vidjela tvornica vjerojatno nekih kemijskih dodataka životu, a u daljini, ispod tmurnih, sivih i crnih oblaka naziralo se neko još veće, zaista golemo industrijsko postrojenje koje kao da se prostiralo kilometrima i kilometrima u svim smjerovima, zahvaćajući u nekoj mjeri i oblake koji su vjerojatno također pripadali proizvodnom sustavu. Ipak, premda u naponu snage, činilo se da je cijeli kompleks samo ruševina preostala iz nekog zaboravljenog industrijskog sna. No nisam bio sentimentalan prema prirodi. Sama je izumila zločine, a sada, kada ih se okrenulo protiv nje, ima obraza žaliti se. Ako je prirodi bilo stalo samo do razmnožavanja, razmišljao sam, zašto joj je trebala kvantna fizika? Zar su potrebna nadnaravno pametna sredstva da bi se postigli nadnaravno glupi ciljevi? Da su prirodu zanimali ciljevi, nesumnjivo bi izašla s nečim pametnijim od razmnožavanja. No moglo bi biti i obratno, možda su prividni, glupi ciljevi samo trik, glupo sredstvo stvaranja pametnih sredstava. Nema napretka, nema slobode, nema pravde, svi ciljevi služe stvaranju sve pametnijih i sve složenijih sredstava. Kao što ne služe bakterije ljudima, nego su bakterije pripitomile ljude za svoje potrebe, ni uređaji ne služe korisnicima, nego korisnici, oduvijek, služe uređajima. Znači li to onda da priroda ipak ima svrhu, da glupo razmnožavanje omogućuje širenje i napredak pametnih sredstava? Usložnjava se i napreduje sâm medij, ne primatelji ili ono što se medijem prenosi. Nije li to definicija invazije, tad sam se pitao.