Minus sapiens | Zoran Roško

15.

Nakon grada na istoku zaustavili smo se u južnome mjestašcu, sastavljenom od dvaju razbacanih naselja od kojih sam nisam mogao vidjeti gotovo ništa. Hodao sam ili sam zamišljao da hodam sa Sebaldovom sablasti, slušajući ili sanjajući njezine opise prizora preda mnom. Kočijaška postaja na kojoj sam izišao pripadala je imanju ovdašnjega grofa. Kočije su odmah krenule, bez mene, i nestale iz vida, već podalje od mene vukući trag prašine kroz blagi zavoj. Ili su ostale stajati, a ja sam ih u mislima vidio kako odlaze. Jednom će ovdje nesumnjivo ležati peron za pristajanje vlakova, ali sada ga nije bilo, ako se ne računa peron već zacrtanog vremena. Hodao sam duž ove još prazne budućnosti, slijeva mi se prostirala, šaptala mi je sablast, naizgled beskonačna ravnica, a s desna, iza niskog zidića od opeke, grmlje i drveće botaničkog pakla. Nigdje nikoga koga bi se moglo upitati kojim putem da krenem. Ili sam izabrao potpuno pogrešno mjesto ako sam želio tražiti pomoć. Zabacivši naprtnjaču na leđa i koračajući preko nevidljivih tračnica, pomislio sam, tvrdi Sebaldova sablast, da će u budućnosti sve ovdje biti drukčije jer tada će, zacijelo, sve što će biti potrebno palači koja će u blizini biti uzdignuta stizati na tu postaju teretnim vagonima maslinastozeleno obojene željeznice. Ili će sve to biti nemoguće dopremiti, zbog rata, nestašice ili epidemije, ali će se o tome beskrajno maštati dok se bude čamilo u praznim golemim dvoranama namijenjenima plesu s maskama. No sada još nema ničega i nikoga, kaže mi kopija Sebaldove sablasti, nema otpremnika vlakova sa sjajnom kapom uniforme, nema posluge, kočijaša i pozvanih gostiju, nema lovačkih društava ni gospode u neuništivom tvidu, niti gospođa u elegantnim putnim kostimima, čitave te nacije koja će jednom, jamče mi obje sablasti, do u tančine napučivati ovu postaju i njezinu okolinu. Ili su svi već tu, pada mi na um, među zrncima pustoši, ali ih vrijeme još ne pušta u život. Samo jedna sekunda užasa, često pomislim, i cijelo će jedno doba stići. Sebaldova mi sablast dalje govori, kao da stvara miris, da lako mogu zamisliti oduševljenje sredinom 19. stoljeća kada neki od nasljednika sruši staru kuću i na njezinu mjestu izgradi prinčevsku palaču u takozvanom anglo-talijanskom stilu, s pripadnim unutarnjim uređenjem. Kako će biti odbojna ta palača, pomišljam, tvrdi sablast šireći onaj miris, kada će od poda do krova, od posuđa do odvoda sve biti posve novo, ugođeno jedno prema drugome do najsitnijih pojedinosti, odabrano nemilosrdno dobrim ukusom. Samo jedna sekunda užasa, i cijela će palača potom biti pretvorena u sabirni logor za svakovrsnu ljudsku gamad, a teretne vagone maslinastozeleno obojene željeznice ispraznit će se od, kako je bila popisala kopija Sebaldove sablasti, novih glasovira, zavjesa i debelih zastora, talijanskih pločica i kupaonske armature, parnih kotlova i cijevi za staklenike, sanduka rajnskog vina, kosilica i velikih kutija steznika i krinolina, kako bi ih se, pomišljam, u što kraćim razmacima, danju i noću, moglo puniti otpadnim ljudskim materijalom. A kako mi se lijepom ta palača čini sada, kao obratna ruševina koja se tek neprimjetno približava vremenu svojeg nastajanja, još neotkrivena ili tiho zapuštena u velikim planovima budućih gena i snažnih volja, nalik mineralima razlomljenima i rasutima pod zemljom, od kojih biljka tek treba zamijesiti sočan plod.

Put je odjednom skretao lijevo, ili je nešto drugo skretalo desno, a put je išao ravno. Nisam više znao hodam li ili stojim, no onda sam u jednom bljesku, valjda već halucinirajući od tolika neznanja, shvatio da, napušten od svih sablasti i njihovih mirisa, već nekoliko sati stojim sam pred ljetnom kućom grofa kojeg sam odlučio posjetiti i pokušavam je se sjetiti, kako bih znao je li to što vidim ona, ta kuća, ili nije. Gdje su vrata, koje su boje, moram li najprije proći kroz srušenu ogradu ili je ograda u međuvremenu obnovljena, ili su metalna vrata cijelo vrijeme ostala na svome mjestu. Koliko koraka ima između glavnih vrata, ako su još tamo, i stubišta koje vodi u kuću? Što ako na putu udarim u neko nepredviđeno stablo jabuke? Ne mogu toliko riskirati, vraćam se u kočiju koja me u međuvremenu dostigla i, silno umoran, ostajem na poznatim mi mekanim jastucima i postupno zaspim. Budim se u krevetu, pokraj mene je sluškinja koja iznad moje glave drži vrč sa, pretpostavljam, vodom. Njezina ružnoća koja se s godinama zavukla u cijelo njezino biće, nepodnošljiva je. Oko mene je nekoliko narančastih ploha ali i komad stola, dio poda, strop ispunjen nejasnim crtežima. Soba je negdje u svojoj dubini bila crvena, a na površini žućkasta. Obavještavaju me da su me našli samog kako spavam u kočiji i prenijeli me na rukama u sobu gdje sam uspio spavati gotovo 16 sati. Sada je već podne sutrašnjeg dana, i žele mi dobrodošlicu. Grof će me uskoro moći primiti, čim se umijem, izdrkam i doručkujem. Svijest se u meni javlja poput grančica koje tiho dodiruju nebo.

Nakon što sam se na odlasku pozdravio s grofom, trebao mi je dobar sat od ovog mjesta do sljedećeg, pješice po lokalnoj cesti. Na sigurnoj udaljenosti pratio me velik crni kvadrat, rasječen popola, a tek mi je kasnije Sebaldova sablast objasnila da je to vjerojatno bila zgrada zatvora koji se u ravnici može vidjeti s ceste, velika građevina nalik omanjem utvrđenom gradu, gdje kaznu obično služi oko tisuću nasmrt pretučenih zatvorenika. Dok sam dosegnuo prve sumorne kuće gradića na istoku, već je bilo kasno poslijepodne, što mi možda nitko neće vjerovati. Na dugačkim ulicama kojima sam prolazio nije se pojavljivao nitko živ i što sam se više približavao središtu mjesta, to sam više bio pod dojmom te neposredno preda mnom izložene daleke pustoši koju sam razaznavao kao da je u jantaru. Ni uz izdašnu pomoć Sebaldove sablasti, koja mi se opet pridružila, nije bilo lako zamisliti tužne domaće ljude i putnike koji su ovamo navraćali, a ni napučenost svratišta čijim sam se stubama obojenima, govori mi sablast, tamnoplavom bojom, premda ja ne vidim ništa, ali čim mi to kaže pred sobom ugledam scenu iz filma Rio Bravo s indigo plavom vodom u koritu za konje, tim sam se stubama, kaže mi sablast, penjao do svoje sobe koju sam, tvrdi ona, bez velika razmišljanja iznajmio, ne vodeći brigu o tome gdje su odsjeli Kinski, radnici i sluge. Odjednom sam čuo poznat mi vrisak koji je parao uši a pred sobom sam ugledao nečiji snažno uvećan kapak i dio oka, u sivkasto-plavim, izblijeđenim tonovima, a glas, tko zna čiji, ponajviše nalik zvuku gume koja koči, izgovarao je rečenice koje nisam razumijevao. Možda zavijajući hladni vjetar u najvišim planinama tako razgovara s onima koji su upravo nepovratno zalutali i koji već plavi od pothlađenosti mogu još samo zuriti svojem usudu u oči, kao u prazne oči ptica.

Podulje sam stajao u praznom predvorju i prošao potpuno napuštenim prostorijama, sve dok nisam naišao na, objašnjavala mi je Sebaldova sablast jer inače sam ne bih razaznao ništa osim možda nekoliko mutnih scena iz nekog Hitchcockova filma, uplakanu mladu ženu, koja mi je, nakon što je neko vrijeme besmisleno listala po nekoj knjizi koju je držala u ruci, pružila masivni ključ sobe obješen o neki drugi predmet na čijem sam ja mjestu odjednom vidio kričavu spiralu koja kao da se odbijala od nečega i ponovno se vraćala u izvorno postolje, možda spiralu iz Hitchcockove Vrtoglavice, a možda i ne. Pogled je djevojci, to sam i ja vidio, bio na čudan način zakrivljen, ili je gledala kroz čovjeka, ili u nešto iza njega, kao da nikoga nema. Ista ta uplakana djevojka, tvrdila je Sebaldova sablast, kasnije je u velikoj blagovaonici, u kojoj sam te večeri sjedio kao jedini gost, primila moju narudžbu i ubrzo mi donijela ribu koja je vjerojatno u svome umu još plivala u rijeci, i ne primijetivši što ju je snašlo.

Više ni Sebaldova sablast nije znala koliko sam dugo sjedio u blagovaonici potpuno, tvrdila je sablast, presvučenoj u tamnocrveno, a ja sam sebi odmah mogao predočiti boje iz filma Samo bog oprašta, sve dok, dalje mi je govorila sablast, smetena mlada žena, koja je očito sav posao u kući obavljala sama, nije dohrlila iz sve udaljenije sjene u pozadini ne bi li pospremila stol. Možda je došla čim sam odložio pribor za jelo, a možda nakon sat vremena, nije sigurna bila ni Sebaldova sablast. Sjećam se još samo jarkocrvene životinjice koju sam u trenutku kada se djevojka sagnula da uzme moj tanjur vidio kako joj se iz izreza bluze uspinje po vratu. Nakon što se žurnim korakom udaljila, ustao sam i stupio do polukružnog prozora s pogledom na, svatko bi mogao reći, zoološki vrt. Vani se u umanjenom, zgusnutom obliku prostirala beskrajna izložba svih vrsta životinja, a micalo se nije ništa, ni u zraku, ni na zemlji, ni na drveću. I Sebaldova je sablast potvrđivala da mi se čini da čak i vrijeme, koje bez prestanka nekamo odlazi, ne zna što bi sa sobom. No odjednom mi se ona jarkocrvena životinjica iz djevojčine bluze našla pred očima, neprirodno uvećana, i vrisnula toliko snažno da sam morao protrnuti, iako sam već bio pripremljen za takve iznenadne greške u slici i zvuku. Bila je toliko uvećana da životinji nisam mogao razaznati razjapljena usta, nego samo oči, kapke i trepavice. Premda je to mogla biti pojava čija detonacija nepovratno mijenja cijeli okoliš, nakon nekoliko trenutaka sve je opet bilo tiho i nepokretno.

Kada sam sljedećeg jutra s naprtnjačom na ramenu napustio svratište, okoliš je pod potpuno vedrim nebom ponovo oživio. Sebaldova sablast, ili njena kopija, sablast Sebaldove sablasti, i dalje je bila uza me, svoje misli doživljavajući kao moje, dok sam ja njezine smjesta pretvarao u svoje, ponekad ih malo izvrćući ili skraćujući. Nešto se moglo početi događati, ili se moglo početi događati nešto još gore. Tu se, preda mnom, na otvorenome, slobodno mogao održati dobrotvorni bal pod pokroviteljstvom nekog člana sadašnje ili buduće kraljevske obitelji, toliko je bilo mjesta i već sada instalirane strasti. Cijeli sam dan prolazio krajobrazom koji je zbog preuranjene ejakulacije počeo svjetlucati, a kada sam u rano poslijepodne stigao do jezera boćate vode, govorila mi je Sebaldova sablast, brojne ribiče koji su poput kišnog dana sjedili na šljunčanom nasipu, žene koje su radeći u poljima malko lebdjele iznad svijeta i vojnike koji su se dimili iz samih sebe već sam odavno ostavio iza sebe. Jezero, tvrdila mi je sablast, okružuje zeleni pojas šume koji zbog uznapredovala tumora pomalo odumire, i samo je još pitanje vremena kada će šuma jedne olujne noći popustiti a cijela okolica promijeniti izgled. Unatoč tome, kad sam zastao pored neke visoke životinje koja se tu odmarala od bjesomučna bježanja i naslonio se na njezine tople noge, mogao sam, uvjeravala me Sebaldova sablast, pomisliti da gledam vječnost. Maglena zavjesa, koja se jutrom vuče prema zastrašujućoj unutrašnjosti kopna, razišla se, nebeski je svod bio, govorila mi je sablast, sablasno prazan, no meni se ipak činio, a to sam joj i rekao, indigo plav. Rio Bravo još odjekuje u meni, šapnuo sam joj, a premda pred sobom nisam vidio ni kopno ni nebo, nekako sam, pozivajući se na jedan drugi film koji Sebaldovoj sablasti nije bio poznat, pouzdano znao da u zraku nije bilo ni daška. Strah kojim se životinja štitila od svijeta nije prešao na mene, otkrivala mi je sablast, nego se činilo da patnja nesretne životinje izlučuje svjetleću tvar, nalik planktonu, no ipak tehnološki razvijeniju. Drveće je stajalo kao naslikano, a ni jedna jedina ptica, kazivala mi je Sebaldova sablast, nije prelijetala svijet koji je izgledao poput akvarija, zakriljen imperijalnim staklenim zvonom, sve dok se sa zapada nisu navukli masivni oblaci i polako preko tla navukli sivu sjenu, omogućujući stravi da počne izranjati iz trave.

Sebaldova sablast uvijek me iznova podsjeća kako je u svojim samotnim šetnjama u 20. stoljeću sretala napuštene kuće što su posvuda propadale, poput životinja užasnute krajem koji im uskoro predstoji, ali ja, kažem joj, ja ovdje susrećem još temeljitije ruševine, potpunu prazninu koja jedina može preostati nakon što se i same ruševine potpuno uruše. Premda ta praznina kronološki prethodi budućim građevinama, vidim je kao nešto što dolazi nakon njih, ne samo zato što sam te građevine već viđao u svome dobu. Još je važnije da kada ovdje gledaš oko sebe, razaznajući samo praznine, glitcheve i na sve strane razbacane krhotine, shvatiš da i nema razlike između onoga iza i onoga prije, jer su to samo dvije strane iste ruševine. Čak se ono što prethodi gradnji uruši i više od kronološke ruševine, budući da je početak gradnje toliko daleko u budućnosti da ga se više nitko i ne sjeća. Sve što vidim razlomljeno je i napušteno, ne samo od onoga što je ovdje nekada bilo, nego još više od onoga što ovdje tek treba izgraditi. Kada vidiš ovakva mjesta, govorim Sebaldovoj sablasti, upitaš se, zaista, kako je uopće moguće da netko raspolaže toliko izdašnim izvorima obijesne volje, gorčine, mržnje, elana i vjere da se može odvažiti graditi nešto što je uvijek već ruševina. Samo te valjda budućnost može natjerati da počneš graditi ruševinu.