Minus sapiens | Zoran Roško

16.

Jednom smo, neke jeseni ranih 2000-ih, bili na izletu u okolici Heidelberga. Ivan, njegova ljubavnica kojoj se ne sjećam imena, naša zajednička ljubavnica Denise, koju sam ja, da bih je razlikovao, zvao Asthma, i ja. I dok smo u toplo predvečerje sjedili za stolom restorana, uživali u večeri, veselo čavrljali i smijali se, istovremeno smo, odjednom mi je tada postalo jasno, zaboravljali da nam se to događa, i zaista, draga, već smo nekoliko sati poslije živjeli kao da se to nikada i nije dogodilo. Događaji koji su stizali jedni za drugima, oni najljepši još i više od onih ružnih, kao da su služili samo tome da same sebe ponište. Na sva smo mjesta, sada mi je bilo više nego jasno, odlazili samo kako ondje ne bismo bili. Osjetio sam se, draga moja, pomalo posramljeno jer su mi se sada moji odlasci u gradove u kojima su se održavali koncerti kako na njima ne bih bio odjednom učinili pubertetski naivnima. Ako svi, premda nesvjesno, čine što i ja, više ne moram ovisiti o tome događa li se negdje nešto posebno, neki osobito vrijedan koncert ili festival jer i svi drugi ljudi na takva mjesta idu s istim ciljem, da ih izbrišu iz svoga života. Sada se preda mnom otvorila mnogo suptilnija, gotovo starokineska perspektiva: mogu otići bilo kamo i biti bilo gdje kako ondje ne bih bio jer baš sve što doživim može poslužiti projektu brisanja. No, pomišljao sam tada, unaprijed se bojeći mogućeg pogrešnog zaključka, ne zato što bi sve bilo prolazno i nevažno, ili zato što je, sačuvaj bože, suvremeni svijet užasan. Što se mene tiče, ti to znaš, jednako bi mogao biti i na vrhuncu renesanse ili u zanosu i strahu zbog znanstvenog otkrića božjeg kostura. Baš zato što svaka stvar briše samu sebe upravo dok se događa, moje kompulzivno brisanje nije perverzija, nego izvorna, djevičanska verzija. Epifanija, najdraža moja, epifanija! Život se preziva Drill.

I pomislio sam, najdraža, jer ti znaš da kada ja nešto shvatim, ne mogu prestati shvaćati i nešto drugo, kako radnik koji svaki dan obavlja isti posao nije ikona drila, njemu je, draga moja, dril puko sredstvo preživljavanja. Samo bogataš, koji je stostruko osigurao svoj opstanak, može uživati u drilu. Jakob Fugger, prvi i najveći bogataš svih vremena, izumio je, baš u Montaigneovo doba, bogaćenje radi bogaćenja. Nakon Fuggera, bogaćenje je postalo dril, kao što se nakon Montaignea postajanje čovjekom pretvorilo u stalni dril. To znači da nakon određene točke u svojoj karijeri nijedan bogataš ili moćnik nema pojma zašto želi još više, budući da je već upao u beskonačnu petlju, i otada nisu više moć i bogatstvo ono što održava njegovu strast, nego je to sam dril. Svi bogataši svjesno ili nesvjesno znaju da ne služi ponavljanje opstanku, nego da, obratno, opstanak služi ponavljanju. Kompleksan, raznovrstan, dramatičan svijet nije naš cilj, on je samo puko sredstvo.

Dok obični ljudi u drilu vide pošast koju treba pokušati izbjeći, ili prihvatiti kao nužno sredstvo nekog višeg cilja te svoju pravu vjeru polažu u kreativnost, slobodu, ljubav i pravdu, potpuno im nedostižne ideale, za moćnike su, obratno, kreativnost, ljubav i sloboda samo nužno sredstvo nižeg cilja, koji je običnim ljudima, zbog njihova siromaštva, nedostupan. Siromašni ljudi žele ponavljati užitak, bogati ljudi uživaju u ponavljanju. Bogataši sebi mogu priuštiti luksuz drila, da ono što čine nema više nikakva izvanjskog razloga, nego je samo sredstvo koje stvara novo sredstvo. Oni buše naftu ne zato da bi zaradili, nego zarađuju zato da bi mogli ponovo bušiti. No zbog toga sam, najdraža, počeo još više dvojiti o pravim Gilgameovim namjerama. Sve me se više doimao poput bogataša kojeg zanima samo zvuk drobilice što ga stvara kopiranje vlastita života na svim mogućim mjestima i na sve moguće načine. Ljepota snimanja dokumentarca o vodi, koja je isprva i mene zanijela, njemu je vjerojatno bila samo opsesija, uporan san koji ne prestaje sanjati. Kao što je lani, na istom ovakvom putovanju, želio snimati ženu za koju je bio siguran da je putovala s Montaigneom. Samo snažna ženska gravitacija može objasniti određene tematske i gramatičke zakrivljenosti u putopisu, tvrdio je. No, najdraža, budući da si i sama bila prisutna, znaš o čemu govorim i kako je sve to završilo.