Minus sapiens | Zoran Roško

19.

„Ne nalaziš ovdje nikakvu pornografiju života, samo loš prijem, ili je to možda isto“, mislio sam i pljunuo na zemlju, koju je nešto pretvorilo u tisuću neonskih krhotina. Dok je pljuvačka padala prema zemlji, iz nje je izletjela ista ona crvena životinjica iz bluze i trenutno mi se našla pred očima, opet neprirodno uvećana, no zahvaljujući tome sada sam mogao vidjeti njezina velika usta, koja su se zbog nekog razloga pomicala usporeno, nesinkronizirana s metalnim vriskom koji je izlazio iz njih. Učinilo mi se kao da mi životinjica želi reći nešto drugo, nešto za što sam vrisak ne smije znati, ili čemu je vrisak samo paravan, ali vjerojatno mi se samo pričinilo. Da sam si dao vremena, mogao sam uzeti papir i svakih desetak minuta zapisati slovo koje mi je životinjica sricala. Ali ne, meni je zanimljivije bilo dosađivati se i praviti se da se ne događa ništa bitno.