Minus sapiens | Zoran Roško

28.

U Frienten smo došli dan ranije nego Montaigne pa se nismo morali skrivati. Poželjevši prespavati na krevetu, otvorio sam Montaigneov putopis kako bih provjerio kakva je ovdje gostioničarska usluga. „Posebno su im sjajno dotjerane grijane prostorije, to jest zajedničke dvorane za blagovanje. U svakoj dvorani, a sve su vrlo lijepo namještene, naći ćete pet ili šest stolova s klupama, gdje svi gosti jedu u isto vrijeme, ali svako društvo ima svoj stol. I najmanje svratište ima po dvije ili tri takve lijepe dvorane. Dobro su rasvijetljene i izvrsno ostakljene…“, itd., itd. Ništa posebno, reklo bi se, ali podnošljivo. Ako mogu Montaigne i njegova kamarila, podnijet će i naša filmska nargila, gotovo da sam pjevušio. No, jadnog li mene, tek sam sutradan, nakon što me u zoru gotovo smrznuta nešto probolo ispod leđa, ponovno provjeravajući navod u putopisu, shvatio ne samo da je u dijelu koji sam preskočio bilo navedeno da su „im sobe zaista bijedne“, nego da je to, u osnovi, bio opis koji se odnosio na sobe u Basleu, a ne na ove u Frientenu. A što me probudilo? Ne može čovjek to ni izreći. Poslije je Gilgame vikao na mene, jer da sam idiot kada sam im predložio ovo svratište. Ni on cijelu noć nije oka sklopio. A nije ni noć oka sklopila, bjesnio je, nego se prevrtala i više od njega, a kada bi na trenutak zaspala, nepodnošljivo bi hrkala. Glasnije od tebe, vrištao je, gledajući me onim svojim zapjenjenim ustima.